S naslovnica nam se smiješi fotošopirana stvarnost. Ta nepostojeća stvarnost postala je naš imperativ.
Uđem u dućan s cipelama, posve zadovoljna sa samom sobom, držanjem, frizurom i izborom odjeće, sretna jer je sve napokon na svom mjestu. Bio je plodan radni tjedan. Ma, sve je savršeno, kako treba biti.
Zavirim u ogledalo u dućanu, da još jednom, ovlaš, bacim pogled na samu sebe i osjetim zadovoljstvo, kad ga ugledam: s vrha nosa cereka mi se mali, bijeli prišt. Lijepa, brončana boja koju sam dobila na moru, izblijedjela je: mjesto joj je ustupio blijedo ružičasti ten s podočnjacima, što sve prenaglašava plava boja odjeće, koju sam danas odabrala. Kako to prije nisam primijetila? Ah da, oblačila sam se u polumraku, odabrala komad iz nove sezone, na brzinu popravila frizuru i nabacila samo laganu šminku na oči, te izjurila iz kuće. Opet sam previše radila: kuckalo se po tastaturi do dugo u noć.
Nije valjda toliko grozno, pomislih, možda je do led rasvjete u dućanu, i brzo odvratim pogled na zelenu cipelu s motivom zmijske kože, koja je stajala na pultu.
„Neću više razmišljati o tome. Ima i drugih, bitnijih stvari u životu. Obitelj, evo, zadovoljna sam s obitelji. To je dobro. I na poslu je bilo dobro ovaj tjedan. Imam razloga biti sretna. Neću razmišljati o prištu i podočnjacima. Ipak, kad izlazim, stavit ću velike, crne naočale na nos.“, razmišljam u dućanu još uvijek buljeći u zelenu cipelu.
Ne znam kada smo postali toliko opsjednuti izgledom, ali postalo je normalno, kada odlaziš u centar metropole, da moraš izgledati savršeno, kao da si sišao sa stranica modnih časopisa. Fotografi šeću po gradu, snimaju naše modne promašaje ili uspjehe, i onda, htio ili ne htio, sa svojim katastrofalnim izgledom, završiš na stranicama nekog portala ili novina kao najveća blamaža mjeseca.
No, naš dnevni ritam ne dopušta nam takav luksuz. Juriš na posao, s posla, po djecu u vrtić, školu, pa spremaš ručak, pospremaš kuću, i zadnje o čemu možeš voditi računa je izgled. Uspjeh je kad upariš cipele i torbu, ili kada ti kosa nije masna i zavezana u rep.
Prije deset godina svi bi se iščuđavali zašto se jedna majka opterećuje izgledom, komentirali, možda, koliko je to neprimjereno, ali danas više ne. Jer, osim nas s masnim kosama i velikim podočnjacima, postoje i one druge majke. Žene, majke, kraljice koje nam se smiješe sa stranica novina, časopisa, portala i Instagrama. Poznate majke-voditeljice, modeli, poduzetnice, pjevačice i „influencerice“ (hrvatski bi valjda bilo utjecajnice, utjecavateljice…kako god), koje rade sve što radiš i ti, a opet stignu imati savršen ten i isklesana tijela, savršenu šminku, lijepu odjeću i lijepe frizure, u svakoj prilici, jednom riječju- žene koje izgledaju savršeno. I izvršile su utjecaj na nas: od sebe tražimo više. Nastojimo biti bolje verzije sebe. I u jednu ruku je to dobro. Posvetit ćemo više vremena sebi: otići frizeru, kozmetičaru ili u teretanu, što je dobro za psihičko i fizičko zdravlje. No, što ako ne uspijemo, ako konačni rezultat ne bude savršen? Hoće li nas to baciti u depresiju? Hoćemo li na kraju svi završiti buljeći u neku zelenu cipelu s uzorkom zmijske kože, opterećeni razmišljanjem kako da ne budemo opterećeni izgledom, jer druge su stvari u životu važnije. I što kad i te važnije stvari pri tom nisu posložene kako treba?! Na kraju krajeva, izgled je bitan koliko je i taj mali prišt velik u odnosu na cijelo moje lice. Zapravo, sitnica, nevažno. Naspram drugih, puno većih problema, ali i uspjeha, koje donosi život.
Ipak, s naslovnica nam se smiješi fotošopirana stvarnost. Ta nepostojeća stvarnost postala je naš imperativ. Možda je vrijeme da ju odbacimo, i ostavimo, negdje po strani. Kao što smo ostavili dječje slikovnice.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
