Zapisi jedne majke (4): Kako su nam podvalili marihuanu

Predrasude ti obilježe život. Ponekad i na sasvim neočekivane načine.

Žene vole biti lijepe. Da bi bile lijepe, šminkaju se. Da bi bile posebno lijepe, odu na profesionalno šminkanje.

Tako sam i ja otišla kod make-up artistice (na hrvatskom bi to bio posve neugledan izraz: šminkerice). Prekrasna mlada žena, majstorica zanata. Šminka ona, pa me odjednom pita: „A  kojom prigodom?“. Ljudi joj, naime, dolaze zbog pričesti, krizmi i svadbi. Vjera je postala unosan biznis. Rekoh: „Idem na koncert Nick Cavea“. I tu ona malo zastane, pa počne: „Joj, kako meni fali marihuana. Tako bi voljela da imam jednu slobodnu večer, pa da se napokon mogu opustiti s društvom.“ Ona je samohrana majka i vremena za opuštanje-nema. A naučila se opuštat samo uz opijate. Šteta!

Ali, nije ona jedina koja je doživjela da će u ljudima poput nas koji idemo na rock koncerte naći istomišljenike, samo zbog vrste glazbe koju slušamo ili toga kako izgledamo.

Točno godinu dana prije susreta s njom otišli smo na more na jedan naš, prilično zabačen otok. Bolje rečeno otočić. Obiteljska idila: cvrčci, šum mora, graja dječice, ni previše ih, niti premalo. Ma, idila!

Prošlo tako neko vrijeme, kadli, mom mužu,  a on „fura“ neki rockerski stil, neki usputni, poprilično otužan i nesređen lik, pristupi u kafiću.  Krvavih očiju koje su se značajno caklile, zamoli ga za rizle. Moj muž je, naime, počeo pušit duhan, umjesto cigareta, usred krize, jer smo i mi bili zahvaćeni njom. Kad je kriza prošla, navika mu je ostala, svidjelo mu se, shvatio da mu je to bolje. I tako, rockerskog izgleda s torbicom duhana na stolu, pruži on čovjeku rizle. Sljedećeg dana, čovjek mu se dođe odužiti: uvali mu smotuljak, zamotan u alu- foliju u torbicu s duhanom. Nije se ni snašao, otužan lik s očima koje su se značajno caklile, već je odlepršao.

Što ćemo sad s tim smotuljkom? Ni jedan niti drugi ne volimo „travu“, kako još nazivaju marihuanu. Nazivaju je i „ganđa“, „dim“, a sigurno među mlađima od nas ima još imena, a da mi ne znamo. Prepričali smo zgodu našem iznajmljivaču, mladom čovjeku poput nas. Možda je on hoće?

Sjedili smo za stolom. Dugo nas je gledao ispitivački. Ni on je nije želio. Nitko od nas nije konzumirao marihuanu, a svi smo se, po nečemu, uklapali u profil.

Ja ne mogu reći da je nikad nisam probala, lagala bih da kažem da nisam. Budući da sam je probala, znam da mi ne paše. Trava zatupljuje. Zatupljuje osjetila. A to uopće nije fora. Fora je uživati u životu punim plućima, pa kako ispadne.

„Hašomani“ će reći: „Da, ne paše ti jer nisi probala dobru.“ O, probala sam ja dobru! Sa sada pokojnim sinom jednog našeg poznatog političara. Ubili ga u Indiji. Cerekala sam se ja, blesava, cijelu večer, s njim i tadašnjim dečkom koji nije mogao bez trave, na neki još blesaviji tekst. Ne, hvala, ali ne treba mi to.

Prihvatite da trava svima ne paše. Da ima i onih, koji, poput mog muža kažu: Trava je droga za sirotinju. Ništa posebno, dakle. Osim što ni on, ni ja ne volimo nikakvu drogu. Jednostavno, nije nam trebalo, i – ne treba nam. Uživamo u životu bez ilegalnih opijata. Idemo na koncerte i uživamo u glazbi koju volimo. Ne treba nam droga da bi u njoj uživali. Jer, ako treba, nismo li onda pogriješili u našim životnim izborima?

Predrasude ti obilježe život. Ponekad i na sasvim neočekivane načine.

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash