Nedavno sam izgubila svoju najbolju prijateljicu. Oni koji me prate i čitaju moje blogove, ali i oni koji su mi blizu znaju tko mi je bila najbolja prijateljica… moja baka. Taj dan kada je otišla poželjela sam zagrliti jednu osobu koja mi je jako daleko i s kojom već godinama nemam vezu, a nekad mi je bila jedna, jedina moja seka. Najljepši dani moga djetinjstva su mi bili uz moju baku i moju seku.
Nina i Nela
O koliko sam znala biti hladna prema njoj, a u stvarnosti nije tako. Već uvijek sam bila njena starija seka i nekako trebala sam joj biti uzor, a ponekad mi je to bilo teško. I danas je evo taj dan kad sam joj poželjela napisati pismo….kao odgovor na sva njena pisma. Danas, ona mi je baš posebna, jer znam da me je nekada voljela jako, i to lagano bez srama, čak kriomice je htjela biti kao ja (sada sam ponosna na to). Dugo mi je trebalo da shvatim da i ja nju volim, a to sam shvatila tek nedavno u razgovoru s mojom kćerkom kada me je pitala: „Mama, a gdje su danas Nina i Nela?“ Evo pitam se postoji li nit Nine i Nele još uvijek? Tek je sada dobilo na važnosti ono što nam je nekada bilo nevažno.
Gdje je danas moja seka? Ima muža i troje djece, živi u Splitu i ima nove prijatelje. Možda joj je netko drugi drag sada kao „njena seka“ nekada. Daleko je od mene, jako daleko. Je li uistinu i iz srca otišla daleko? Ne mogu ju nazvati, ali evo mogu joj napisati pismo, pa da zajedno otkrijemo postoji li još uvijek ta nit Nine i Nele. Božić je i lijepa čuda se događaju (barem tako svi u to vjerujemo). Idealno je vrijeme za sjetiti se nekoga, napisati mu par riječi, poslati razglednicu ili pismo. Nema više toga običaja, a bio je dobar običaj. Toliko sam odjednom poželjela svoju seku da sam prekopavala svoja stara pisma i pronašla sam njeno. Puno mi je pisala, a ja se ne mogu sjetiti jesam li joj koje uzvratila.
Sjećaš li se?
Naši korijeni su nas spojili. Mnogi od tih korijena danas više nisu s nama a gledali su nas kako se rađamo, kako rastemo, kako odrastamo, slikali su nas zajedno nebrojeno puta. Zašto smo mi onda dozvolile da se naša djeca ne znaju, da ne broje više korijene? A trebali smo samo nastaviti tamo gdje su oni stali. Priroda je ista u kojoj smo odrasli i isti plavi oblaci putuju iznad male kuće u brdu, pijevac se više ne čuje, ali ptice i dalje u ranu zoru najavljuju dan. I ono što znam da moje i tvoje srce još je tu. Tu smo kao korijen svojoj djeci sa svim našim pričama.
Sjećaš li se ljubičica koje smo zajedno brale, sjećaš li se svih malih žutih pilića, sjećaš li se zekića, svih trešanja, šljiva, kajsija i jabuka, sjećaš li se starog vinograda i vinogradarskih bresaka? Sjećaš li se svih pidžama partyja i jedva smo čekale kada ćemo vikend provoditi zajedno, sjećaš li se zajedničkih odlazaka u školu, sjećaš li se sanjkanja u brdu, sjećaš li se ratnih dana u podrumu, sjećaš li se kako smo trčali po kuglicu sladoleda na kolodvor, sjećaš li se prijateljstava na Plavom polju, sjećaš li se prvih dečki i prvih ljubavi?
Sjećaš li se mojih svatova, sjećaš li se kada sam rodila moju Alku… a onda je sve negdje isparilo. I stalo. Trebalo je sve biti i ostati bezuvjetno, a postalo je uvjetno. Dozvolili smo da se sve promijeni. Val je odnio ali i donio svoje. Ali ne brini, i dalje me neke stvari podsjete na tebe, i dalje svojoj djeci pričam o tebi. Sada se sa svojom djecom sanjkam istim našim brdskim stazama. Nije im toliko stalo do ljubičica kao meni i tebi, ali ja ih forsiram da ih uberemo u znak sjećanja na moje djetinjstvo. Nekada ostanem cijelu noć budna misleći kako je to bilo lijepo djetinjstvo. Bila si moja srodna duša. Uvijek sam mislila, ma jednom, reći ću ti, ali evo govorim ti sada i ovaj puta neću odgoditi za poslije. Ti si moja jedina seka. Ovo je za tebe draga moja Nela.
Pišite
Koliko sam mrzila pisati odnosno odgovarati na pisma da skoro i nisam većinu odgovorila, a sada mi dođe žao toliko da bih im sad svima pisala i zato neka ovo moje pismo ostane u srcima mnogih zapamćeno i ne dozvolite da dobar stari običaj pisanja pisama bude bez budućnosti. A sada olovku u ruke i napišite ako ne pismo bar razglednicu… nekome… A ako nemate kome pisati, pišite meni na moju email adresu koja je skroz dole na mojoj web stranici bloga i možda nekome i odgovorim… a možda i objavim.
Sabina Kolarić Tomičić
FOTO: Quincy Anderson/ Pexels
