Proglašavam ljubav moguću. Post-umno. Jer za takvo nešto moram biti oslobođena pameti.
Zaljubiti se – to je uvijek moguće – privremena reakcija kroz kemiju između dvoje ljudi. Jedan je uvijek pokretač reakcije, a onaj drugi izgori poput lakmus-papira. Zaljubljenost dođe i prođe. Ponekad iza nje ostane zametak moguće ljubavi. Ponekad samo praznina. I miris dima, naravno. Pa se krene dalje: dalje u ljubav s tom istom osobom ili dalje u život tražiti nove osobe. Mada se može i postati dobar prijatelj. Dobro se međusobno upoznati. I zavoljeti.
Ljubav je uvijek trokut poštivanja tri točke: sebe, drugoga i samog odnosa između vas. Ravnoteža u beskrajnoj proporcionalnosti 33,33…%
I tako, nakon rastave braka, nakon suza, znoja i krvi, odnosno: poniženja, truda i straha, nakon što sam shvatila da tamo gdje mi je srce ničeg nema, vratila sam svoje srce sebi. Prilično uplašeno. I sto posto nepovjerljivo.
Ali došao je i taj dan. Ovaj dan. Dan kada kažem: zbogom pameti zasnovana na strahu iskustva, ili ako ću baš reći golu istinu, na iskustvu straha. Proglašavam ljubav moguću. Ne zato što sam zaljubljena. Ne zato što to želim biti. Nego zato što želim priznati da ima osoba iskrenih. Ima osoba realnih. Ima osoba ljubaznih. Prirodnih, običnih, veselih. Takvih, koje mogu voljeti. Proglašavam svoje srce slobodnim. A svome umu, onakvome kakav je postao pod prisilom tuđeg bezumlja, posvećujem ovaj epitaf.
Post-umno.
Zorica Krističević
FOTO: Alejanra Quiroz/Unsplash
