Prema definiciji, euforija dolazi od latinske riječi euphoria, a znači privremeno, ali burno osjećanje sreće. Svojevrsno oduševljenje koje u čovjeku budi izuzetan osjećaj sreće.
Svi smo ga barem povremeno okusili, i sigurna sam da nam se osjećaj svidio. Kod malog djeteta, euforiju mogu izazvati za nas vrlo male stvari, kao što je npr. proslava rođendana ili odlazak na more, u kino. Također, u djetinjstvu, puno više toga može u nama izazvati euforiju. Kada nas kasnije, tijekom života, pritisnu problemi nešto većeg kalibra, iz nekog razloga, takva stanja euforije se razrijede. Sve manje situacija nas može dovesti u takvo stanje.
Euforija opada s godinama
Kada malo bolje razmislim, po nekoj logici, čini mi se da bi trebalo biti obrnuto, jer kada imamo više problema, trebali bi imati više euforije kada ih riješimo. Možda je baš u tome stvar, problemi su nagomilani pa ti rješavanje jednog ili dva samo malo olakšava život, i ne može te odmah oraspoložiti do besvijesti.
Možda je stvar u odrastanju. Budući da nam, kada smo djeca, iz godine u godinu govore kako smo sad stariji, ozbiljniji, i da bi se trebali početi ponašati u skladu s godinama. Tako nam onda u adolescentskoj dobi već dosta ozbiljno govore da ako se do sada nismo uozbiljili, sada je stvarno krajnji čas, jer uskoro, ako već nismo, počinjemo raditi, a nitko neće zaposliti neozbiljnog čovjeka.
I tako malo po malo, mic po mic, evo nas, u po mom mišljenju, preozbiljnom, da ne velim namrgođenom društvu. Društvu koje je počelo svaki pokušaj duhovitosti shvaćati preozbiljno. Društvo je postalo do te mjere ozbiljno, da se zaboravilo smijati i najobičnijim šalama. Svatko se zabavlja u nekom svom društvenom statusu, i vjerujem da što je niže u tome statusu, bolje se zabavlja, više ima euforije u životu.
Iz euforije u depresiju
Opće je poznato da raspoloženje oboljelih od MS-a, često skače baš iz tog euforičnog stanja u depresivno. Ponekad se to može dogoditi i na dnevnoj bazi, ali češće je slučaj da se radi o danima.
Još je jedna neobičnost, barem kod mene prisutna, glede euforičnosti. Nemam baš toliko godina da mogu reći kako se često vraćam, barem mislima u djetinjstvo, pa poprimam simptome malog djeteta. Znate ono, kad kažu da se stariji ljudi ponekad ponovno ponašaju poput male djece. Prije ću reći da zbog novonastalih problema, koji su izgleda malo potisnuli one starije, ponovno mi je moguće barem ponekad osjetiti onu pravu, zaboravljenu euforiju. Nisu niti bitni razlozi zašto je to tako. Možda zato što sam shvatila prolaznost života, možda zato što se ponovno mogu veseliti nekim običnim stvarima, kao što je osjećaj prekrasne samostalnosti kada sam voziš, možda zato što me raduje ovo bablje ljeto, možda zato što uspijevam pratiti školske obveze djece, možda zato što uspijevam održavati čisto suđe u kuhinji… Možda zato što sam malo olabavila kočnice od krutosti života i dozvoljavam si lepezu potisnutih osjećaja.
Iskreno, nije bitno zašto, bitno da je euforično. Jer, kao što rekoh, ponekad je vrlo tanka žica euforičnosti, a depresija voli zaskočiti iz zasjede. Do tada, živjela euforija!
„Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga.“ ( Sv. Augustin)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Austin Schmid/Unsplash
