Studeni je, a u mom domu već sviraju božićne pjesme. Zahvaljujući djetetu. „Treba nam malo božićnog duha“, kaže on kroz blagi smiješak (ovaj je iskren, a ne onaj poput Kolindinog kad se obraća sedmoj sili). U pravu je dijete: neće nam Grinč opet oduzeti Božić.
Deset sati jedno te iste pjesme
„Jingle bell, jingle bell, jingle bell rock…“ svira s YouTubea, snimka jedno te iste pjesme koja traje 10 sati, i moram priznati da mi baš paše slušati je satima uzastopce. Moj mali DJ doma kuži spiku. Pjesme su to koje bude neku toplinu u meni. Toplinu doma, prije svega. Pjesme su to koje asociraju na okupljanje, pjevanje i plesanje s obitelji, topli čaj s medom, medenjake s cimetom, topli džemper, dekicu, božićna svjetla i jasno, prekrasno uređen bor. Da, i topli kamin kojeg nemam. Ali i mi odrasli imamo pravo maštati, zar ne?! Pjesme su to koje i stvaraju dojam mira i ljubavi. Pjesme koje me podsjećaju da mogu i ja malo sjesti, predahnuti i odmoriti mozak. Ima li uopće ljepšeg perioda od božićnog vremena?
Uživamo jer je štrajk
Drago mi je da me dijete podsjetilo na to, pa premda je još studeni, i prerano je po mišljenju društva. Iako nije toliko rano: u nedjelju je, ne zaboravite, Advent.
Tako upravo sad, dok ovo pišem, sjedim i uživam jer je štrajk, jer smo s djetetom i napokon radimo što volimo, a ne ono što moramo. Uživam u osjećaju radosti koji me obuzeo. Kao i zahvalnosti za obitelj koju imam. Za djecu koja ne robuju društvenim normama i mišljenjima kad je nešto primjereno ili nije. To je toliko oslobađajuće. Pjesme mogu čuda, zar ne?!
Iva Kozarac
ILUSTRACIJA: Universal Studios
