Tri babe iz Alibabe (4): Tulipani i psihijatri

Tri babe iz Alibabe (4): Tulipani i psihijatri

Jednu večer sam ugledala prekrasnu teglu cvijeća na malenom trgu. Što je bilo prilično teško učiniti. Naime, trg je bio prepun cvijeća. Poput scene iz filmova  A produkcije, na malom trgu izuzetno skromnih razmjera nalazilo se desetak cvjećarni poredanih u začarani krug. Iz svake su u kaskadama iskakali lonci s cvijećem, podrezani tulipani krupnih, polu sklopljenih glava, ruže latica povijenih poput najfinijeg domaćeg tijesta netom razvučenog za štrudlu. 

Pa frezije, cinije, ljubice, kale, rajski cvjetovi i vodoskoci boja: narančasta, crvena, bijela, zelena, ljubičasta, žuta, bordo, siva, plava, oker, svijetla, tamna, roza, s preljevima. A ja ugledala jednu teglu s cvijećem. I što se onda to dogodilo: trenutak inspiracije, viša inteligencija, intuicija, prst sudbine, Božja ruka?

Ambrele

S opravdanim ponosom sam došetala s tom teglom u stari, rasklimani stan. Parket na podu je klopotao poput raštimanih šina pod lokomotivom, dok sam koračala po njemu. Predsoblje je bilo veće od cijelog mog stana, a u njemu se nalazio tek jedan ormar za kapute sa zrcalom starog, mutnog oka, prekrivenog mrenom godina i jedno malo, metalno odlagalo za kišobrane. Ambrele. Ambrele poput ambrozije. Da, kišobrani mogu biti božanski. Naročito kad su žute boje. Pa kad su satkani od tople pažnje. Ili kad su kupljeni na placu za petnaestak kuna – made in China – dok im jedna žica od prvog dana visi otkinuta. Napolju pljušti dažd, odbija se od asfalt i uskače mi u cipele, a jedna ruka jednostavno mi pruži takav kišobran. I pokisne. Zato kišobrani mogu biti poput ambrozije.

Marko

Pa Marko. I grlo, i pjevanje, i hrabrost. Marko nema hrabrosti da me pozove na kavu, nego me pozove onako. A ja nemam hrabrosti da pjevam. Često. Ali, ne i kada upoznam Marka i kada on odmah sve kaže, i vidi, i učini.  A ona se smije. Vodi nas putem duše na put duha, dok mi zapeli. Zapeli na tuđim supružnicima, na odgoju djece u školi, zapeli svirajući na klaviru i pišući bešumno vrtoglave pjesme, koje nitko nije pročitao. Kakva nepovratna šteta u tišini neotkrivenog stiha.

Strašno je to kako ja mislim na Marka! Mislim, uglavnom ne mislim na njega nikako, no kad mi padne na pamet onda mi stvarno padne, naprosto – napadne me. Evo i na Sandru mislim. Na nju mislim gotovo stalno. Ali, s njom se viđam i mnogo se nekih stvari dešava između nas dvije, unutra, i onda mi je skroz normalno da na nju mislim često. A Marka sam vidjela samo nekoliko puta u životu. Ali, Marko zna. 

Sandra

Radim ja tako neki dan po uredu, jurim naokolo, ludi neki dan, ljudi samo ulaze i izlaze, papiri po stolu huj-haj, i sve ja to nekako rukama i nogama, dok mozak obavlja još nekoliko stvari tamo unutra. Vrti mi rupe po duši i propituje kako se osjećam. A Sandra mi ne ide iz glave, naravno. I onda ja počnem s njom voditi u glavi dijalog, dok ovdje vani oko mene sjede neki suradnici i stranke i svi u isti mah vitlamo papirima, mobitelima i olovkama po zraku. 

Pa kad nastade trenutak mira, ja začuh konačno riječi mog zamišljenog dijaloga iznutra. Začuh sebe kako je pitam: 

„Hoćeš li? Hoćeš li biti uvijek tu? Hoćeš li mi pomoći?“ 

U meni sve tako neki ‘hoćeš li’ ovo, ‘hoćeš li’ ono dok nisam shvatila da ja to imam pjesmu u glavi. Brzo dok nije pobjegla, na sunce s njom! Pa puknem Sandri pisati SMS, a ona mi odgovori. Trenutno kupuje grudnjake u dućanu, a ja popravljam tablicu poreza za tekući mjesec. 

Svatko svakoga želi

„Napisala sam ti pjesmu. Upravo.“

„Ti si gora od mene. Kupujem ređipet. ‘Ajde da se volimo.“

„Naravno da se volimo. U tome i jest fora.“ 

„Ti si skroz čudo Božje.“

„I ti si, al’ ti si prva rekla pa mi je bez veze da ponavljam. Pada mi Marko na pamet. Je l’ to u redu?“

„I meni pada Marko u mozak. A on ne zna što bi s erosom kad mu se pojavi. Pa ga rukne u masažu, hm. A kuži te, pa je gušt uzajaman.“

„Ma da? Meni uopće nije bilo erotika. Meni je fora što me kuži.“

„On je putokaz dobar. Ima takvih. A um se lijepi na to kad ga shvaća netko.“

„Morat ćeš mi bla bla o ovome. Opet me hvataš na fore. Je li sa mnom sve u redu? Želim li ja njega u stvari?“

„A joj, pa svako svakoga želi. To ide pod normalno. Ja poželim stalno svakog drugog.“

Tu smo negdje završile s Markom i započele o onome što se stalno dešava u nama dvjema. Ali mi je ostao on u glavi, zato što jest zbog masaže, a ustvari uopće nije zbog masaže, nego zbog pjevanja. I zbog toga kako te samo nepoznat netko može – PAF! – ravno u središte tvoje ravnoteže.  

Središte ravnoteže   

Tako i mene Marko u moj glas pogodio. Jer, u glasu je moje središte ravnoteže.  A on odmah prstom pročačkao po tome:

„Vidi je, vidi je, Sandra. Čuješ li ti kako je njoj neugodno? Neugodno joj je da govori glasno.“

A sada, zbog svega što se desilo već danima pjevam u basu za volanom. Iako moje grlo nema teorije da dokuči bas. Ja i bas! 

Psihijatrica

Dakle, Sandra je specijalizirala dušologiju (psihijatrija op.a.). Na cijelu tu doktorsko-liječničku školu i titulu nije joj bilo mrsko, a ni glupo, još pohoditi i tečaj za masažu. 

Petak je navečer, svi sjedimo u krugu, u velikoj dnevnoj sobi njezinog stana (poput vitezova kralja Arthura) i spremamo se na avanturističku raspravu o tome gdje se nalazi duša, čemu služi, što je duh, koji sve vjetrovi pušu preko Jadranskog mora i ima li uopće mozak ikakvu funkciju kod ljudi. Osim da im hladi srce. Što su znala i djeca u srednjem vijeku. 

Mi koji sjedimo, to smo redom: Sonja, Sonja, Sandra, Spomenka, Ljiljana, Marko, Mirko, Ana, Davor, Ivana, Frana i moja malenkost. I još ponekad poneki ljudi, ali ne mogu ih se svih sada sjetiti odjednom. Osim toga i ovi gore nabrojani dođu kad koji, u razmacima od dva sata, i kako kad. 

Masaža

Privlačim neke velike jastuke na podu pod njezine noge i smještam se na njih. Počinje moja masaža. Marko sjedi točno preko puta nas. U nekom momentu on samo poskoči iz onog kauča u kojem je dotad mirovao i kaže: 

„Daj je meni, ja ću je izmasirati, ne mogu te gledati da to radiš i govoriš, odvlači pažnju, nisi skroz koncentrirana.“

U Marka su dlanovi vehementno (žestok, plah, vatren, strastan, neobuzdan, žustar) hrapavi. Sandra mi je na kraju večeri rekla:

„Bila si sjajna večeras! Uopće nisi ništa govorila.“ 

Na kraju sam mrmljajući ustala. U to je Marko poskočio i rekao ono: 

„Vidi je, vidi je Sandra. Čuješ li ti kako je njoj neugodno? Neugodno joj je da govori glasno.“ 

Pokušala sam ga pogledati prijekorno, ali nije uspjelo. Umjesto toga pogledala sam ga i mi smo se spojili bez ijedne čestice međuprostora. U toj sam sekundi bila jedno s Markom. Mislim da je to baš ono o čemu sve te svete knjige, proroci, mistici i ostali govore. Taj osjećaj postizanja jedinstva. Gubitak  tjelesne, vremenske i ostalih zona po kojima se čovjek osjeća odvojen. 

Sjedinjenje

A trajalo je samo jednu sekundu i samo s Markom. Kako bi to sjedinjenje (u nekom nama neopisivom smislu)  svih duša odjednom i stalno tek izgledalo? Kakve bi sve predivne, strašne, jasne, duboke i stvarne osjećaje izazvalo u svima nama? Je li to ono sjedinjenje u Bogu, je li to unutarnje otkrivenje i spoznaja o tome što zaista znači ova podijeljenost na tijela, umove i osobne želje, a što bi zapravo predstavljalo cjelokupnost svega? Jesam li na trenutak  dotakla spoznaju o tome što je prava istina, snaga i bogatstvo, u nekoj drugoj dimenziji od ove? 

Basovi

Naravno da jesam. Naravno da to nije ništa nadnaravno. Ovdje je, prisutno. Prorade nam neki  uspavani dijelovi. Zato što oni zapravo ne spavaju. Samo čekaju da budu prepoznati, jer sam ja sama tako spremna zaboraviti na sve što imam u sebi. Pa sam tako zaboravila i na svoj glas. Cijeli život ga malo-pomalo zaboravljam.  A onda me Marko ugledao i pročitao na glas. 

Nakon tog njegovog komentara podbočila sam se šakama o vlastite bubrege, zabacila glavu i ramena unatrag i započela vikati, govoriti i ispuštati aaaove, oooove, iiiove, sve tako redom. I nitko se tome nije smijao. Ustali su sasvim ozbiljni, poput afričkog plemena u srcu još neotkrivene i nepregažene doline Konga, stali u krug oko mene, kao da su dobili poziv od samog svog vrača umotanog u perle dok njiše šarena pera na vrhu svoje šamanske krune, i bili. Nakon toga su nastavili natjecanje u podbočivanju leđa, naginjanju unatrag i izbacivanju što dubljih glasova, basova.

Ja tako još uvijek ponekad, sviram glasom bas. Sjedim za volanom, pravim se da vozim automobil, i uglavnom se trudim vrisnuti iz basa. Kao da se to može. Jer, nikad se ne zna. Možda baš može.

Zorica Krističević

FOTO: Jez Timms/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.