Božiću se uvijek veselim. Još od djetinjstva. Veselim se kićenju bora, iako nikad nismo okitili bor nego jelku, ali za mene će to uvijek biti kićenje bora. Veselim se bakalaru na Badnjak, mirisu kolača koji preplavi cijelu kuću. Veselim se Polnoćki i tradicionalnim božićnim pjesmama, a ne ovim „novokomponiranim“. Veselim se božićnom ručku i susretu s cijelom obitelji. Božić je zbog toliko puno stvari lijep blagdan, blagdan koji ispunjava srce i dušu. I bez poklona. Ali ne i za moje dijete.
„Ja se veselim Božiću jer dobijem puno poklona“, kaže mi neki dan moje dijete.
Voljela bih da nikad nismo uveli tu tradiciju darivanja. Jednostavno, pretjeranim darivanjem ubijamo duh Božića i pretvaramo ga u posve materijalistički i potrošački praznik. Profaniramo ga. A muž i ja smo ga izprofanirali do besvijesti.
Mi volimo poklanjati i poklonima uveseljavati druge. Naši pokloni za Božić moraju biti najveći i najvredniji, a dobivaju ih sva djeca u familiji. Ta tradicija nije bila prekinuta ni kada smo svojedobno zapali u tešku financijsku krizu. Jednostavno, poklona je moralo biti, pa makar ih kupovali u najjeftinijem kineskom dućanu!
Kad sam ja bila mala, naši roditelji nam nisu kupovali poklone za Božić. Dobili bi slatkiše i voće za Svetog Nikolu i to je bilo to. Eventualno bi se veselili odlasku teti, jer ona bi redovito imala bor ukrašen bombonima umotanim u svjetlucavi papir u bojama. Ali pokloni nisu bili dio Božića. Dio Božića bila je radost, veselje i zajedništvo.
Pokušavam zamisliti kakav bi to Božić za moje dijete bio da, kojim slučajem, ukinemo tradiciju darivanja. Koji bi to skandal bio! Vjerojatno bi bilo i vrištanja i suza i durenja, i rečenica tipa: „Ovo mi je najgori Božić u životu“. Ili: „Vi ste najgori roditelji koji postoje“. To je stoga jer smo mi naš Božić amerikanizirali, i htjeli učiniti onim nalik Božiću iz američkog filma, a pri tom smo izgubili nešto puno vrednije – Božić našeg djetinjstva. Božić u kojem smo se veselili jedni drugima, a ne poklonima koje dobivamo.
Znam da ne mogu napraviti takav eksperiment da ove godine uvedem Božić bez poklona. Ali mogu dijete odvesti na Polnoćku. Možemo doma pjevati stare, tradicionalne božićne pjesme. Možemo veći naglasak staviti na druženje s članovima obitelji. Možemo čitati odlomke iz Biblije. Možemo uvesti neke svoje male rituale. To mogu, na primjer, biti nekakve božićne igre.
Možemo plesati. Možemo zajednički praviti kolače. Možemo svi zajedno pospremiti kuću. Možemo obići staru susjedu koja nema nikog svog.
Najljepši božićni poklon, na kraju krajeva, je uveseliti ljude svojom prisutnošću. Pravo zadovoljstvo dolazi ne kad tebe netko usreći, nego kada ti usrećiš druge. I to je najvažnija lekcija koju možemo naučiti dijete, i najbolji ulog za budućnost.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
