S vremena na vrijeme, ponekad se sjetim kome se to klanjam. Svidjeti se ljudima ili Bogu. Tu nastaje križ. Odbačenosti, neprihvaćanja i krajnje razine ljudskosti. Jer tada, kada ti je bitno samo da ti je dobro sa sobom, kreću etikete. Raspuštena , zaljubljena, rastavljena, čudakinja, i slično.
Nemaju pojma što se događa, a ti nemaš potrebu a ni želju dijeliti to s nikim. Jer je samo tvoje i ti znaš koliko si na ti s tim što ti je sa sobom dobro, loše ili nepodnošljivo. Ali to si ti.
Nitko drugi neće preuzeti etiketu, tračeve i gluposti koje se povezuju s tobom.
Onaj tko te razumije i s kim možeš biti jadan, grešan i nemoćan i pri tom ti ne čini zlo, tada ti je sigurno rijedak prijatelj. Jer jednostavno razumije bez da se izrekneš. O bilo čemu. I tako dani idu, i svašta se nudi biti tvojim bogom… muškarac, ekran, status, imovina, fotka, vrijeme, odnos i tome slično. A ti to nećeš. Hoćeš sebe u punini i slobodi. Bez obzira gdje u vlastitoj logici i promišljanju nastao križ. Koji moraš ponijeti, i nitko drugi umjesto tebe neće.
Možeš pobjeći, možeš misliti, možeš pokušati shvatiti, ali od sebe i onoga što te progoni nema rješenja osim da to prihvatiš kao dio sebe. I sastavnih dijelova sazrijevanja, i dopiranja do sebe. Možeš se i inatiti. Ali sve je to samo kratkotrajno. Neizbježno je da ćeš morati ponijeti nešto što ni u snu ne bi poželio niti tražio, opireš se, ali čim je veće opiranje tim je teret teži. Uz sve bogove kojima se pri tom moraš pokloniti… tako da makni ih i nađi svoju muku. Ako je ne nađeš ona će tebe naći.
Lagodnosti i zavaravanja samo su zavrzlame s odgađanjem onoga kroz što ti je proći. Možda ti je lakše živjeti kao slijep. I praviti se takvim. To neće bitno pridonijeti odgađanju.
I nemaš konačnu riječ niti je tvoja zadnja. Koliko god imala dojam da sve držiš pod kontrolom ipak dolaze iznenađenja. Ugodna i neugodna. Koja te uglavnom dočekaju nepripremljenu i tvoja inteligencija ne pomaže u rješavanju. Nego se doslovno tada snalaziš i bdiješ jer se znaš nadati.
Zato je najbolje igrati se poput malog djeteta. Ono zaigrano u svom je svijetu i ta igra je cijeli svijet. Ne razmišlja baš puno. Nego osjeća. Trenutak i dar. Možda to ne može verbalizirati onako kao mi odrasli ali u tome ipak raste. Do punine malog djeteta.
Želim sebi i svima koji ovo čitaju rast do punine malog djeteta. Jer samo njihovo je kraljevstvo Božje.
Sabrina Pejić
FOTO: Alexander Krivitskiy/Unsplash
