Jedno od prvih, mojih sjećanja iz ranog djetinjstva je sjećanje o mojim razmišljanjima i unutarnjim dijalozima. Tema tih prvih promišljanja je bio moral i – sram. Kad sam, naime, bila jako mala, u jednom toliko čudnom i neobičnom trenutku moralne spoznaje u kupaonici, sasvim spontano i nehotice došla sam do svog životnog mota.
Sram i spoznaje
„Živi tako da te nikad, ama baš nikad, ne bude sram zbog onog što pomisliš ili učiniš“, zaključila sam tada. Nije tu riječ o tome da uopće nemaš srama, nego o tome da ni u skrovitosti ne radiš ono zbog čega bi se poslije, kada se to slučajno sazna, možda zacrvenio i posramio pred drugim ljudima. Iz neke rane, dječje, perspektive činilo mi se kako sam ja bila posebno dijete kada sam o tome razmišljala. No, opet, sada, kada znam više o djeci i ljudima, sklona sam misliti da djeca zapravo vrlo rano odluče kako će živjeti i što će im biti nit vodilja u životu. Ja sam svoje niti vodilje o tome kako nije dobro da živiš tako da bi mogao osjećati sram bila svjesna cijeloga života. No, pitam se pod čijim utjecajem: roditelja, društva ili nadnaravnih sila?!
Sjećam se dobro toga trenutka kad sam spoznala da mi je sram nad vlastitim djelima, a kasnije i mislima ( da, uporno tjeram svakojake misli koje mi se nameću), nešto što nikako ne želim osjetiti i doživjeti u životu. Sjedila sam na wc školjci i razmišljala, jer mi je u nedostatku knjiga očito dojadilo čitati natpise na deterdžentu za rublje.
Misli koje naviru
Sjedila sam tako, buljila u kupaonski prozorčić nasuprot kad mi je pala na pamet misao: „Što bi ti da slučajno posvuda postave kamere i gledaju te u svakom trenutku što radiš?“ Malo sam se smrzla, ali brzo snašla: „Ne bih radila ništa zbog čega bih se kasnije mogla sramiti kad se dozna.“ „Znaš, jednog dana znat će se sve i ništa više neće biti tajna?“ navirala je nova misao. Zastrašujuća pomisao. Na trenutak sam zastala, vidjela da sam gola i rekla samoj sebi: „Ah, nije nimalo ugodno, ali golotinje se ne treba sramiti. Svi smo mi jednako goli.“„Čega se onda treba sramiti?”, navirala je nova, neumoljiva misao. „Pa…“, razmišljala sam dok se naposljetku nisam dosjetila: „Treba se sramiti loših misli i loših djela“. Pomislila sam kako je to dobar zaključak i izašla iz kupaonice.
Moram iskreno priznati da mi je dugo trebalo da sprovedem taj svoj životni moto u djelo. Nisam baš u svemu bila uzorno dijete. Ali, danas sam sretna zbog te svoje spoznaje za koju ne znam kako je zapravo i pod čijim utjecajem došlo. Sretna sam jer živim posve neopterećeno. Neopterećena sam jer se ničega ne moram sramiti.
Iva Kozarac
FOTO: Oleg Magni /Pexels
