Mihael Arčon, pjesnik, glazbenik i kantautor bio je gost večeri prošle srijede na trećoj po redu književnoj tribini „Riječ na riječ“. Tribina koju moderiraju Zorica Krističević Avdagić i Barbara Baždarić održala se u Spunku u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Mihael Arčon
Mihael Arčon rođen je 8. prosinca 1976. godine u Rijeci. Diplomirao je na pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 2006. godine. Osim prava ima širok krug interesa, ali ponajviše ga zanima autorska književna i glazbena kreativnost. Mihael osim poezije piše i kratke priče, a iako se pisanjem bavi dugi niz godina tek je 2012. godine objavio zbirku poezije naziva „Otkrivanje“, te je iste godine s istoimenim bendom snimio album „Pusti me da lutam“.
Kratki intervju: Gost večeri i njegove riječi
Što je to što bi danas, s vremenskim odmakom, glazbeno mijenjao u svojim pjesmama koje si sam i skladao, i zašto?
S obzirom da se na albumu naziva „Pusti me da lutam“ koji je sniman još 2012.g. koji sam radio s prijateljima okupljenim pod imenom Otkrivanje. Radi se o pjesmama skladanim prije 2012.godine. U nekim pjesmama mijenjao bih način pjevanja, i duljinu trajanja. U nekim pjesmama ne bih mijenjao ništa. Mislim da se radi o glazbenom odrastanju. Potreba i želja za mijenjanjem dolazi s vremenom, i tipična je kod većine ne samo glazbenika, već i kod pjesnika.
Nakon što si preslušao prvi album riječke grupe Laufer, nešto se zapretano oslobodilo u tebi. Od tog trena ti slijediš svoju zvijezdu, da tako kažem. Možeš li nam reći što se zapravo tada dogodilo, obzirom da su odluke ali i inspiracije, sklop više različitih čimbenika u datom trenutku?
Već nakon slušanja prve pjesme riječke grupe Laufer „Budi moja voda“,uočio sam nešto fascinantno:uglazbljenu poeziju, vokalnu snagu i ljepotu glasa, i glazbenog zvuka. Ja sam tada imao 15 godina. Otprilike u toj dobi, ili nešto ranije, napisao sam i svoju prvu pjesmu. Nakon preslušavanja ostatka materijala ja sam definirao svoju misiju – da se tako izrazim, vidio sam kakav zvuk i kakav izričaj volim. To je bio kamen pokretač za daljnje stvaranje. I poezije, i glazbe. Od tada pišem, čitam, slušam i uglazbljujem poeziju.
Zanimljiv je podatak da si za svoju prvu knjigu poezije pjesme pisao i dorađivao punih 20 godina, a onda si tek neke (njih 35) odabrao i objavio u zbirci naslova “Otkrivanje”. Nakon što sam čitala i slušala tvoje pjesme, usudim se reći kako si ih opetovano reciklirao, sve dok riječi nisu prestale biti oznaka pojma i postale oznaka emocije. Kako izgleda tvoj proces stvaranja?
Odabrao sam 35 pjesama jer sam 2012.g. kada sam objavio knjigu pjesama naziva „Otkrivanje“, imao 35 godina. Upravo zbog te simbolike. Danas bih mijenjao neke detalje u tim pjesmama (ne u svim pjesmama), tako da se zna desiti da i danas, kada ih uživo izvodim neke od tih pjesama tekstualno modificiram. Razlog tome je već spomenuti proces odrastanja u stvaranju. Radi se o minimalnim izmjenama ili dopunama teksta, što je pak vezano sa minucioznim promišljanjem o mom unutarnjem osjećaju. Moj proces stvaranja počinje od ideje. Uvijek postoji jedna misao, jedna riječ, jedna slika ili jedan pojam koji me snažno zaokupi. Nešto što je za mene i u meni posebno, i iznimno zanimljivo. Nešto što me potpuno mentalno okupira. To je taj pokretač stvaranja, isto kao što je to nekad davno bila grupa Laufer odnosno pjesme tog banda. Ostatak stvaranja veže se na tu ideju, nadograđuje se i nadopunjuje logikom, maštom, razumom, osjećajem, i iskrenošću prema sebi, sve to zajedno i u isto vrijeme. To je moj način pisanja ne samo pjesama, već bilo kakvih umjetničkih tekstova. Nedavno sam tom načinu dao naziv. To je jedan izmišljeni pojam koji nazivam mentalna žica. To je stanje uma koje u meni zvuči i izgleda kao let mentalne žice, što je također, izmišljeni pojam.
Što se dogodilo unutar tvoje tzv kreativne hibernacije u trajanju od šest godina, između 2012. i 2018.godine?
Privatan život. Privatne obaveze. Problemi. Preokupacije. Želje. U tom periodu doslovno nisam niti jednom i nigdje nastupio. Ali sam i u tom periodu pisao, bio zaokupljen time, i živio sa svojim dosadašnjim radom, jer je on neodvojiv dio mene. Ja sam saživljen s tim stvaranjem, i zato nije dovoljno precizno objasniti se na način da stvaram. Ja to živim. Već godinama. Samo je to u tom periodu bilo na minimumu. S obzirom da pišem od petnaeste godine, imam dojam i osjećaj kao da je to tako oduvijek. Nekad sam stvarao više, nekad manje, ali uvijek se radilo o konstantnom ispreplitanju dinamike u stvaranju. Trenutno sam u kreativnom zamahu ne samo u stvaranju, nego i u nastupima. I ne mislim stati. Već neko vrijeme osjećam se kao kamen koji vječno se okreće, odnosno, dok me ima. Kao Rolling Stone.
Rolling stone
Ovo nije poezija.
Ovo nije pjesma.
Ovo nije teza.
Ovo je antipoezija.
Ovo je antiteza.
Ovo je antipjesma.
Ovo nije za svakoga.
Ovo je krug.
Ovo je poruka.
Ovo je za kamen koji melje sve pred sobom.
Ovo je za kamen koji vječno se okreće.
Ovo je perpetuum mobile.
Ovo je bez kočnice.
Ovo je za one koji se ne boje.
Ovo je za one koji krvare.
Ovo je za one koji se bore.
Ovo je za one koji jači ustaju.
Ovo je za one koji žive krv, meso, kosti.
Ovo je za one, skroz do kosti.
Ovo je sol u rani.
Ovo je rana u soli.
Ovo je za one dublje od boli.
Ovo je za mrtve koji u smrti žive.
Ovo je za one bez granica svijesti.
Ovo je za one koji žive do besvijesti.
Za sve druge, Ovo nije.
This is for the One koji žive kroz kost.
Ovo je za One koji žive through the bone.
Ovo je
ROLLING STONE
Dubilo
Duboko. Duboko.
Duboko Iz Crnine.
Iz Najcrnje Tamnine.
Dubilo Te Dubi.
Iz Dubine.
Iz Kamenog Ognja.
Najcrnjeg Oka.
Iz Utrobe Svijeta.
Proždire. Guta.
Jede Te. Iznutra.
Kada Zine.
Dubilo.
Iz Dubine.
Vidiš Li Ga?
U Vremenu Bilo Kojem.
On Se Migolji.
Crnilo Mu Crni Veo.
I Bez Vjetra Se Vijori.
Strah Li Te?
Ne Brini.
Neće Nikom Reći.
Ne Osjeća Ništa.
I Luđački Se Smije.
Stojeći.
U Najdubljoj Tmini.
Hropće. Diše. Uzdiše. Riče.
Posrnuli Anđeo Što Stoji.
Kreće Se.
Urliče.
Skače.
Hihoće.
Viče.
Jače! Jače! Jače!
On Oganj je. Pepeo. Žar.
Vrućina. Gnjev. Žestina.
On Đavao Je.
Vrag.
Sa Drugog Svijeta.
Dubilo On Je.
Poeta.
Tamo Gdje Crno Je Kao u Rogu.
On Rogove Crne Nosi.
Uvinute. Svinute. Valovite. Vinute.
Krasne.
Dva Metra Visoke.
Šiljate.
I Jasne.
U Njegovom Duhu.
U Njegovoj Sjeni.
Tamo Gdje Kamenje u Njemu Leži.
Iznutra.
Duboko. Duboko.
Iz Zemljine Dubine.
Ispod Mokrog Korijena
Stabla Svijeta.
Iz Podzemlja.
Crnog Oka.
Dubilo Te Dubi.
Iz Duboka.
Crni Demon u Crnome Lugu.
Čovjekov Skelet u Nepravilnom Krugu.
Mrtvi Život u Crnini.
U Nutrini.
U Dubini.
Iz Zemlje.
Zemljom Hoda.
Vitkog Hoda.
Točno Je Tamo
Gdje Treba Biti.
Dubilo.
Sada Je Na Površini.
On Istina Je.
Utvara.
Crnina.
Dubilo.
Crnog Oka.
Dubilo.
Iz Duboka.
Kome ću ostaviti gitaru
Ako nemam nikog svog?
Kome?
Do ništavila.
Život je snijeg.
Bijeli se u mraku.
Kada okapnem.
Kome ću ostaviti gitaru?
Nekom neznancu? Poznaniku?
Potpunom strancu? Neznaniku?
Kome?
Ako nemam nikog svog.
Misli u vaporu magle.
Dijete.
Tebe zamišljam.
Presanjani san.
Dan.
U mreži.
Riječi. Note. Život.
Kome ću ostaviti gitaru?
A u gitari.
Ljubav.
Gosti u gostima
Ana Mikelec Gotal rođena je 1944. godine u Dubravici blizu Zaprešića, završila je Učiteljsku školu, te kasnije uz rad i Pedagošku akademiju, do mirovine je radila kao nastavnica matematike s razrednom nastavom. Svoje prve pjesme piše na standardnom jeziku, a kasnije na kajkavskom narječju kojem po rođenju pripada. Izdala je tri zbirke pjesama: Polehko ote cajgeri (2010), Zibalka moja i popefke (2017), te Šetnja mojom domovinom (2020).
Ljetna zagorska noč
Prišmajhlala se večer
Donesla Mesec, zvezde
Ftiči stišavali popevku
F svojem gnezdu.
Selo mirno spi
Pesji se lavež čuje
Mesec gledi
Na zlate zvezde.
Na mehki vanjkuši
Trudni spavači spiju
A morti kroz otprto okno
Zvezdu svoju glediju.
Polehko se vlečeju časi
I cvrčki f polju cvrčiju
A vure kak da od nas bežiju
Zanavek, zanavek bežiju.
Kaj i ča
Kaj bi Zagorci
Bez bregof zelenih
Trnacof plavih
Trsjof i kletih?
Kaj bi bez vinca rumena
Pajdešof i muzikašof
Bez puric z mlinci
Devenic i štruklof?
Kaj bi brez proščenja,
Licitara, gverca, medenjaka?
Kaj bi bez lekovitih toplic
I starih dvorcof
Bez zagorskega cuga
I suza?
Kaj bi bez zelenega protuletja
Letne vručine i sparine
Oštre i snežne zime
Bez jesenske letine?
A kaj?
Nigdar ni bilo
Da nekak ni bilo
I nigdar ne bu
Da nekak ne bu.
Ča bi Dalmatinci
Bez sinjeg mora?
Kamena bilog
Škoja i stina?
Ča bi bez masline i loze
Mendule, smokve
Cmrika i borića
Bez katuna i portuna?
Ča bi bez brodova
Mornara, vuka kapetana
I portulana
Bez galeba, brodica
I ribarskih mriža?
Ča bi bez konoba
Pršuta i vina
Fritula, kroštula
Bez pisme, klape
I mandoline?
Ča bi bez juga i bure
Maestrala, tramontane?
A ča?
Posle nevere
Dolazi bonaca
I ča Bog da.
I bi riječ
Žiri u sastavu Mihael Arčon, Barbara Baždarić i Zorica Krističević Avdagić najboljom pročitanom pjesmom proglasio je stihove Bunić Bogdana.
Bunić Bogdan rođen je u Borcima, u Kotor Varoši u Bosni i Hecegovini, godine 1953. U trećem razredu se zagledao u jednu djevojčicu u razredu i u stihu ju je pitao: „Reci meni ti prelijepa Stojo, da li smijem da te zovem svojom?“ To je neki prvi stih koji je izrekao. Dobio je pljusku ,kasnije kad nije nitko vidio i poljubac . Pa je počeo pisati stihove. I mati je branila da piše poeziju jer je čula kako pjesnici uvijek umiru mladi pa mu nije dala pisati. Mnoge je pjesme poderala i ‘naložila’ . Tek po povratku iz vojske smio je pisati jer je otišao u Zagreb. Završio je RTV mehaniku. Nakon vojske zaposlio se u Dravu transport Zagreb. Sad je vozač u mirovini. Nikad nije namjeravao javno govoriti ili tiskati svoju poeziju. Odorčić Zdravko ga je nagovorio da pročita neke stihove pa je tako sve krenulo. Događa se već tri godine. U dvadesetak zajedničkih zbirki je objavljen u Hrvatskoj i u pet zajedničkih zbirki u Srbiji. Objavio je samostalnu zbirku poezije „Trnci ljubavi“. U elektronskom obliku objavljena mu je zbirka poezije „Boemaova ljubav“.
Tvoje oči sjaje
Gledam ti oči
Prekrasno sjaje.
Trepere i na daljinu ljubav samnom vode.
Tvoje me oči zavode.
Navode na strast.
I na lascivne misli.
K’o droga si.
Zamišljam da smo se stisli.
Na moru.
U šatoru.
U nekom haustoru.
U sutonu.
U zoru.
Bilo kad i bilo gdje.
Tvoje me oči na ljubav navode.
Iskorak
Ovog puta je po ‘sretnom ključu’ tj. iz šešira naš gost Mihael Arčon slučajnim odabirom izvukao pjesmu Katice Tomek.
ne zamjerite, prijatelji
nemam više snage žaliti za prohujalim,
vrijeme prolazi kroz prste kao pijesak,
umorne noge kroz pusta strništa me vode,
grakću suludo vrane ispod sivog neba,
koje ništa ne obećava,
a ja bih trebala pričati priču o životu,
kada se ništa ne čeka, ništa ne želi,
u daljini nestaju tragovi, sazdani od kamena i suza…
ja sam samo još jedan samotni putnik
koji luta kroz mrklu, hladnu noć,
moje ime ostalo je tinjati u vihoru proljetnog povjetarca
što krije mnoge tajne i to je sve…
ne zamjerite, prijatelji
nemam više snage žaliti za prohujalim,
vrijeme prolazi kroz prste kao pijesak,
umorne noge kroz pusta strništa me vode,
grakću suludo vrane ispod sivog neba,
koje ništa ne obećava,
a ja bih trebala pričati priču o životu,
kada se ništa ne čeka, ništa ne želi,
u daljini nestaju tragovi, sazdani od kamena i suza…
ja sam samo još jedan samotni putnik
koji luta kroz mrklu, hladnu noć,
moje ime ostalo je tinjati u vihoru proljetnog povjetarca
što krije mnoge tajne i to je sve…
Katca Tomek rođena je 23.03.1959. godine u Gornjem Hruševcu, mjesto kraj Velike Gorice. Nakon gimnazije završila je 1984. pravni fakultet u Zagrebu. Oduvijek je voljela čitati ali pisala je samo za sebe dugo vremena.
Objavila je tri zbirke pjesama., „ Bezimene pjesme „ 2006., zbirku „ Samotne pjesme“ 2012. i „ Krhotine snova „ 2016.
Živi u Zagrebu od 1991, udana je i., radi još uvijek kao pravnik- tajnik u Zdravstvenom učilištu, Zagreb.
Voli druženja i razgovore, iako je samotnjak u duši.
Najava
Gošća sljedeće tribine koja se održava ove srijede u 20 sati u klubu „Metropolis“ na zagrebačkom velesajmu bit će Marina Katinić.
Marina Katinić je rođena 23. lipnja 1984.g. u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednju školu. 2008.g. na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu diplomirala je filozofiju i hrvatski jezik i književnost. 2020.g. na istom fakultetu doktorirala je s temom iz filozofije vezanom uz integrativnu bioetiku. Sudjelovala je na raznim simpozijima u zemlji i inozemstvu. Objavila je tri zbirke pjesama. 2016.g. je za zbirku “Ptica na ušću smoga” dobila renomiranu književnu nagradu “Anđelko Novaković”. Njezine su pjesme i radovi objavljivani u najistaknutijim domaćim časopisima. Objavljuje eseje, pogovore, prikaze, koautorica je udžbenika iz filizofije. Njezin je rad predstavljen na brojnim događanjima i tribinama.
Zorica Krističević Avdagić
