Zapisi jedne majke (14): Franjo


Ovaj su tjedan obilježila dva Franje. Franjo, prvi predsjednik i Franjo, učitelj koji je odlučio reći dosta zlostavljanju od strane učenika. Budući da u pisanje ne uplićem politiku, pisat ću o Franji Drugom.

Imali smo mi osamdesetih u osnovnoj školi svoga Franju. Naš Franjo nije samo fizički nasrnuo na učenika osmog razreda, nego ga je doslovce pretukao.

Taj isti učenik, iz čistog je mira, ili nemira, kako hoćete, pretukao profesoricu iz biologije. Profesoricu, koja je svima bila omiljena. Na sveopće zaprepaštenje cijele škole i šire zajednice.

Bilo je to u vrijeme kada djeca nisu imala ovakva prava kao danas. Pa je svejedno bilo problematične djece. Bilo je to u vrijeme kada se s djecom nije radilo, pa je naš problematični osmaš koji tuče učiteljice, završio neslavno. Okrenuo se dilanju droge, pa je u jednoj velikoj akciji policije, uhićen i završio je u zatvoru, zajedno s cijelom obitelji.

Učitelj koji ga je prebio, a bio je karatist, kasnije je postao direktor škole. Ne te, nego jedne druge u gradu.

Šteta za učenika. Bio je tako dobar plesač! U slobodno se vrijeme bavio tada popularnim break danceom, i mi šiparice, zaljubljeno smo ga gledale poslijepodnevima poslije škole. Ali tada nije bilo programa pomoći darovitoj djeci koja ne slijede i ne poštuju autoritete.

Zašto ovo pišem?

Zato što i sama imam dijete koje ne poštuje autoritete. Iako je malo i ima sve petice, već su ga poslali na posebne radionice jer ometa nastavu. I moje dijete može završiti kao učenik iz priče, ako se u nečemu ne pronađe ili autoriteti ne (raz)otkriju njegov talent. A to bi bilo šteta, jer je u vrtiću već prepoznato kao darovito.

Niti ja nisam poštivala autoritete, ali sam, zahvaljujući isključivo upornosti moje majke, a ne sustava, kanalizirala svoju darovitost i od toga danas živim. Koliki nisu bili te sreće!

Loše bi bilo da iz ovoga slučaja ne naučimo ništa, i da nam talenti, pa makar i za plesanje, završavaju kao kriminalci. I pri tom ne smije sve ostati na roditeljima. Roditelji danas imaju manje vremena nego ikad prije. Sustav pod hitno mora pronaći način kako da vrednuje i usmjerava darovitu djecu. Dokazano je, ona najviše traže i najčešće su upravo ona nemoguća.

Zato danas pišem o Franji Drugom. Franji koji je rekao dosta. Ali, to dosta nije dovoljno, i nije, kao što vidite iz priče, nikakvo rješenje.

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash