Hm… milijun pitanja krene postavljati privatni iznajmljivač u Hrvatskoj kada se, kako se popularno veli, „bavi turizmom“. Onako zvuči kao neki hobi tipa „bavim se surfanjem u slobodno vrijeme“. Nekada sam vjerovala da je to najbolji način brze zarade, a i srušiti predrasudu u kojoj se to kod nas smatra takvim, bilo je potrebno najprije u mojim misaonim procesima, kasnije i u iskustvu koje traje već desetak godina. Ovdje ne pričam o luksuznom turizmu nego o „masovnjaku“ u malim turističkim mjestima.
Priče u javnosti o privatnom iznajmljivanju i zaradi u kojoj netko tko renta manje od 20 ležaja, je najobičnija floskula koja u realnosti jednostavno ne drži vodu.
Činjenica je da je tržište zasićeno apartmanima koje se iznajmljuju i da ako želiš poslovati po zakonu imat ćeš dovoljno da platiš sva davanja državi, režije i takse i ostat će ti možda za koji mjesec života, bez mogućnosti ikakvih ulaganja u isti, osim možda kompleta neke “fancy posteljine” na akciji, ali to se ne smatra ulaganjem. Nego redovitim godišnjim troškom.
A sada, što se tiče brze zarade: apartman mora biti savršeno čist, uredan i imati barem dva dodatna sadržaja, ako nije 50 metara od mora. Turist nije bankomat. Nego čovjek. Koji stvara sliku o tvojoj destinaciji, ne na temelju novčanog iznosa koji je platio, nego na osnovu onoga kako se osjećao za vrijeme boravka u tvojoj kući, a to opet ovisi od toga kako se ti ponašaš prema njemu.
Jer turistu, kao ni djetetu, ne možeš nuditi osmijeh kao grimasu, niti mu možeš podvaliti ljubaznost.
Da bi to sve mogao, ne sjediš i čekaš da padne „euro-mana“ s nebesa. Nego ti se u ta vremena život ravna po sistemu „chek in“ i „check out“. I čistiš kao sumanuta. I smrdiš po znoju koji se slijeva po tebi i, domestosu koji govori „ulij me još“, a ruke ti dobiju žuljeve od pegle, kanti, ljestvi, usisavača i „čarobnih“ krpa i spužvi koje sve rade osim što ih ti moraš uzet u ruku i ribati. I te radnje izmjenjuješ bez odlaganja na temperaturi blizu 40, jer bliži se novi „chek in“.
Da, možeš sve to platiti nekom drugom, ali moraš i platiti oglašavanje negdje, i biti marketinški stručnjak i poliglot i hostesa i računovođa, iako ne vjerujem u proizvode 5 u 1, pa tako ni u ovaj dobro odrađeni multitasking na dnevnoj bazi, ali uspijeva.
I zadnje što tada vidim i osjećam je percepcija takvog turizma kao „brze zarade“. To je samo prilika za prihod koji niti je lako dobiti niti ju imaš svaki dan u godini. 25.7. je samo jednom godišnje. I 15.8. Zahtijeva planiranje i popunjenost. A popunjenost još uvijek ne jamči zaradu. I onda se dolazi do one revolucionarne strateške turističke ideje koja je još uvijek samo to: „produžiti sezonu“. A s čim?
Kafići i restorani zatvaraju, meditacija nad morem i ozdravljajuća snaga gledanja u istog kao dodatni sadržaj još nije privukla nekog, duže od vikenda.
Eventualni produžetak iznajmljivač mora osmišljavati sam dodatnim ulaganjima, pa mu se tu pojavljuje još i zanimanje „brand managera“.
I tako, vrteći se između željenog, očekivanog i realnog pokušavaš imati dodatni prihod koji je sve samo nije „laka zarada“. I tražiš neki svoj put do turista koji će doći opet u baš tvoj apartman. Ako znaš odgovor na pitanje zašto, put će se otvoriti dok si još na njemu. Ako se ni ne pitaš, najbolje ti je onda sjesti i čekati.
Sabrina Pejić
FOTO: Jelena Oberman, Alter
