Tišine ili šutnja

Koliko li puta šutimo. Jer se bojimo, jer ne znamo reći, jer se kao doimljemo mudriji ako nismo ništa rekli. Nemam otpor prema šutnji koja vodi u tišine uma, bića ili odnosa. Svojstveno svim tišinama je čekanje. Čekanje od očekivanja, od prestanka ili kraja, do novog početka. Ponekad se pitam kako zatvoriti taj krug, a da baš nimalo ne bude neugodno.

Tišine kao odgovor

Nekada je to neovisno govorenju ili izostanku riječi. To što izostane, s razlogom pritišće, kao kamen koji voda samo s ogromnim količinama kapanja izdubi ili bujicom odvali. Ali odgovor se nekad krije u tišini. Hrabrost da ga otkrijem u pitanju ili šutnji ili pretpostavci na osnovu doživljenoga i rečenog već prije, odnosi more uspomena. Strogo čuvanih i zapečaćenih upravo u onome što neće biti izrečeno. Što bi se dogodilo kada ljudi ne bi mogli okriviti drugoga, ili bilo koga osim sebe?

„Ali“ kao avet

Svijet bi sigurno u toj tišini i svom ustaljenom prirodnom pomaku bio ljepše mjesto za život. Sa sobom i drugima. Ali uvijek se nametne taj „ali“ kao neka avet koja visi i prijeti nad glavom da se upitnik širi po stanicama i porama koje nameću odgovor. Pitam se koliko je vrijedno uživati u tišini i je li neprocjenjivo ušutjeti na vrijeme iako znaš da ako ne progovoriš nema pomaka… Vrišteći šutnjom obazire li se itko… ili brine ili pita… ili stremi ičemu osim ispraznosti.

Biraj svoje tišine

Ah, krhkosti bića ljudskoga, sve ti je nepoznato… a istom tom nepoznatom pripadaš po nekom „defaultu“, bez opiranja. Jer ne prodaje ti se lažna sigurnost, a tjeskoba i neizvjesnost mogle bi uzeti maha ako se predaš govorenju. Zato šuti dok ne dođe vrijeme suza. Tada već je vrijeme da iskažeš htijenja nastojanja i razmišljanja. Pa ako i nisi sigurna da je tada pravo vrijeme, suze će ti biti putokaz.

Jer ono što je rođeno u suzama briše se osmijehom, a gradi riječju koja usmjerava i daje potvrdu u tvom djelovanju.

Uh kako tišina može biti prijetnja… krikovima, uzdasima i nostalgiji… rastanku… sastanku… Ne da ti da odeš, a ni da ostaneš. Stvara se kao obličje između ponora ili uspjeha.

Biraj svoje tišine. One uvijek dovedu do života riječi.

Sabrina Pejić

FOTO: Jelena Oberman/Alter