Ovih dana svanuo je divan sunčan dan imenom ponedjeljak, kada je većini početak radnog tjedna u točno određeno vrijeme. Vrijeme koje stvara pritisak u tjesnacu između očekivanog i ostvarenog. Jer, eto, gotov je vikend u kojem smo, neki više neki manje, poslikali sretne slike obitelji, jela, pića, provoda za pamćenje, kućnog ili limenog ljubimca, i na zvuk alarma postali kositreni vojnik u žrvnju svakodnevnice…
Prizor kakav nitko ne voli početkom tjedna je sljedeći:
Ulazim kroz vrata s prekrasnom ručkom i tablom na kojoj piše „Porezna uprava zagrebačka“, u nadi da će biti otvorena jedna od 280 soba, u kojima se „kak’ ti nešto dešava“… Cijeli život stane u onaj hodnik. Zvuk kopirnog aparata je u sukobu s mislima, a naći sobu koja funkcionira je bingo tjedna.
Čekam trenutak u smradu kojim odiše hodnik. Nije to smrad tipa septičke na južini ili nečeg sličnog. Smrad koji osjetim, je neostvareni život u nekoj sobi, koji nije imao bolji put, nego uhljebiti se u nekoj od soba i čekati 16:00 toga dana. Jer, znate, od 280 soba, radi netko samo u jednoj. Dođem do te jedne silno tražene, ali, eto baš danas, na njoj piše da se radnje obavljaju u nekom sljedećem broju.
Mislim si, onak ljuto u sebi: „Koga ja plaćam za što?“ Prešetavanja po hodniku lagano kreću, mrtvih pola dva. Haljine, uglavnom ravnih krojeva, iz kojih izviru glave s frizurama izgubljenog pogleda osiguravajući sigurnost prilično zvonkim hodom, kao u žurbi… „Što trebate gospođo?“
Trebam ponedjeljak u kojem neću morati osjećati smrad Vašeg hodnika, kojeg skupo plaćam, jer sam porezni obveznik, tebam glavu s frizurom kojoj radnje nisu automatizirane, i jednostavno, trebam unijeti promjenu na poreznoj kartici, koju samo ovdje, vjerojatno, u 21. stoljeću trebam osobno nositi kao počasnu diplomu od vrata do vrata, ako mi se posreći, možda da se u nekim otvorenim i ukaže neko ljudsko biće na dvije noge…
Osjećam da mi pulsira vratna žila, a to je znak da vrijem od bijesa, ljutnje i svega što stane u riječ prijevara.
Mjesto zločina ponedjeljkom je, u ovom slučaju, porezna uprava. Nalazim napokon ured (ako se to takvim može nazvati) u kojem je neki lik ispred mene. I unutra je više od pola sata. Čekam, sjedim stojim, i napokon- susret!
Moj susret sa žrtvama korporativnosti koje dobrovoljno pristaju to biti u ime „sigurnog posla“, na kojem je jedan voditelj nečega na eventualno tri osobe u uredu.
„Dobar dan“
„Dobar dan, trebam unijeti promjenu u poreznu karticu.“
„Molim vas, popunite zahtjev za promjenu“
Pišem ja oibe, brojeve i u nekom trenutku veli likuša: „Čujte, pao nam je sustav“.
Još uvijek vjerujem da postoji suvislo. U ljudskom životu. Odbijam vjerovati u sindrom ponedjeljka, „Vidovitog Milana“ i slične srećonoše. Jednostavno, da bih se suzdržala od glasne psovke, zamišljam kako je u toj sobi za kompom, kad nije „ pao sustav“.
Šta se događa u drugim krajevima svijeta „kad padne sustav“?
Pada i sve ostalo s njim, vlada, uhljebi, kriminal, raste svijest birača, može se dogoditi jednom, i nakon toga pada sve što može pasti, da bi narasla kvaliteta života.
Dobro, čekam još nekih pola sata jer me pritišće novi termin. Do datuma mjesecu koji nije menga, moram predati poslodavcu poreznu karticu, jer neću u protivnom dobiti plaću.
I zato čekam. Ne, jer vrijedi čekanja, nego jer mi ne daje izbor, osim da dođem sutra i ponavljam cijelu agoniju.
Nakon nekih pola sata, evo gospođe aristokratskog nosa sa rečenicom: „Nije više ista, sada porezna kartica ima kod.“ Ma dajte, nevjerojatno, i uspjeli ste unijeti promjene za dva sata.“ Bravo.
Ipak osjećam olakšanje, jer, i ja sam uspjela. Uzeti papir s promjenama.
Osjećam i tjeskobu. Žalost birokracije koja je zaštićena ko’ bijeli medvjed ili velebitska degenija.
Iza svega su ljudi, ljudi koje biramo. Da odlučuju i o tome.
Statistika:
Vrijeme utrošeno na promjene u poreznoj kartici: 2,5 sati
Parking 30,00 kn
Dragocjeno vrijeme koje sam mogla provesti sa svojom djecom- neprocjenjivo.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash
