Mračan, žestok, intrigantan, kritičan i iskričav – to je Onaj dječak. Onaj dječak zasigurno je jedna posebna glazbena pojava na hrvatskoj, alternativnoj, glazbenoj sceni. Riječ je o duu koji čine životni partneri i suputnici Edin Džambić i Lju Anđelković Džambić. Edin Džambić, autor glazbe i stihova, porijeklom je iz Tuzle u Bosni i Hercegovini i nevjerojatno je plodan kantautor. Izbacuje pjesme s tolikom lakoćom da je svojedobno, na sveopće čuđenje, objavio album od gotovo 100 pjesama. On, pak, ne voli da se to ističe, već želi da ljudi obrate pozornost na priče koje priča kroz svoje pjesme.
Nekad ste se nazivali Dječak iz vode, ime ste promijenili u Onaj dječak. Zašto?
Da ste odrasli pored brane na Modračkom jezeru, na rijeci Spreči, Bosni, kopovskim jezerima Bistrac, Plane, Lukavčić, Smoluća…kasnije rijeka Sava, uz koju i danas provodim većinu svog slobodnog vremena, da ste ustajali u pet ujutro da postavite samice (zamke) za štuke, pravili kolibe i skloništa kako bi tamo nesmetano boravili što duže, bila kiša ili sunce, bilo bi vam logično nazvati se Dječakom iz vode. Na putu od kuće prema svim tim mjestima kraj vode nastajala su prva kritička razmišljanja, spoznaja sebe, prve pjesme. Sve to je oblikovalo moj pravac, sada sam toga svjestan, nikakav EKV niti išta slično iz te rock kulture kojoj definitivno ne pripadam. Nikada inspiraciju nisam tražio u muzici, autorima iz muzičkog svijeta.
Na prvobitno zamišljenom omotu za prvi album je dječak koji stoji iznad bunara, danas taj omot krasi digitalno izdanje. Ljudi to ne vide i ne žele vidjeti. Tumače stvari na sebi svojstven način, onako kako im odgovara. Dvije hiljade jedanaeste odlučio sam objaviti album za Slušaj najglasnije, u tom trenutku to mi ime se činilo kao jedina i najbolja opcija.
Odmah nakon prvih svirki i medijskih istupa bilo mi je jasno da sam napravio grešku. Ali, ime je ljudima ostalo „u uhu“ i zato mi je dugo trebalo da odlučim odustati od njega, devet albuma. Konačno, neke stvari su me potakle na promjenu: prvo je to što sam u dopunjenom izdanju Ex Yu Rock enciklopedije Petra Janjatovića izašao pod natuknicom EKV kao bend koji je nastao pod utjecajem Milana Mladenovića. Osim što je to posve netočno, zapanjuje da netko tko piše enciklopedije nije u stanju ni proguglati o onome o kome piše (a u to vrijeme već sam na desetak mjesta objasnio ovu priču), a kamoli kontaktirati i provjeriti točnost. Druga stvar su ljudi koji su očekivali čuti možda neki novi EKV, privučeni imenom Dječak iz vode upadali u moj svijet i iz njega uglavnom izlazili ljuti i razočarani.
Nemate menadžera, nemate PR stručnjake, sve radite sami, tvoja supruga i ti?
Na albumu „Ko ne misli nek se dobro zamisli“ postoji pjesma „Menadžeri“ u kojoj iznosim svoj stav i mišljenje o svemu tome. Danas se glazbom bave menadžeri i PR stručnjaci, spajaju ugodno s korisnim, ako još mogu i živjeti od toga, super za njih. Mene taj svijet nije nikada privlačio na taj način.
Nažalost, danas je dobar dio uspjeha u nekom tipu samopromocije na društvenim mrežama, što meni pada teško. Napišeš tekst kako si genijalan, portali prekopiraju, glas se proširi i najednom si genijalan. Karikiram, naravno, ali stalni rad na promoviranju sebe nije nešto što me privlači. Također, ima nešto i u odrastanju u određenoj sredini, koja omogućuje poznanstva i umreženost s ljudima na sceni, koji su isto podržavajući faktor, a ja sam ovdje unatoč svemu stranac.
Onaj dječak ima svoje online platforme, na njima neku svoju stalnu publiku, ako s vremena na vrijeme uspijem prodati koji album u digitalnoj formi, super. Više od toga ne može se očekivati, jer je do medija poput radijskih postaja (čast izuzecima) ili televizije gotovo nemoguće doći.
No, nije da sve radimo posve sami. Ovdje bih volio istaknuti suradnje s likovnim i vizualnim umjetnicima Nikolom Radulovikom koji mi je izradio gifove za neke pjesme, Mirelom Kulović koja je autorica naslovnice jednog albuma, a svoje gifove, koje smo koristili umjesto video spotova, nam je ustupio i poznati James Kerr / Scorpion Dagger.
Nedavno vam se dogodilo ono od čega strepe svi muzičari i kreatori sadržaja na internetu: stari Facebook profil i YouTube stranica su poharani virusom i trajno izbrisani, morali ste otvoriti nove profile. Kako se to dogodilo? Imate li kakav savjet kako da ljudi zaštite svoje profile?
Na YouTubeu smo imali više stotina radova, nazivam ih tako jer su uz glazbu i stihove bili pomno birani vizuali određenih umjetnika, tako da je to sve zajedno tvorilo neku priču, koja je građena godinama. Najčešće su to bili gifovi, koji su se, s obzirom na brojnost ali i sadržaj mojih pjesama pokazali odgovarajućom formom.
Nisam nikad strepio od ovakvih situacija, svjestan sam kakvih sve ljudi-virusa ima u virtualnom svijetu i mogućnosti da ti i nečija prijava sruši kanal, što se očito nama dogodilo, unatoč poštivanju svih pravila.
YT kanal Onog dječaka kroz godine je postojanja stekao dosta pratitelja, tako da je naša glazba bila dostupna širem krugu ljudi nego danas na novom kanalu. Što se tiče Facebooka, to je bio klasični cyber napad, tu nema mnogo pomoći. Dobro je imati neki back up, platformi danas ima mnogo.
U pjesmama se opirete sustavu koji vlada na ovim prostorima, odakle potreba da se kroz pjesme politički izrazite?
Ne bih rekao da se nešto posebno aktivno opirem. Meni je glazba kanal kroz koji, kao biće koje ima um i ima potrebu promišljati svijet oko sebe, a time i sistem u kojem živi, izričem svoje stavove jer znam da nemam druge realne mogućnosti, stvarnu moć da promijenim ono što ne valja u svijetu. Da, pjevam puno i o ratovima i o političkom i povijesnom kontekstu koji je doveo do ove bijede u kojoj živimo, a koja se odražava i na kvaliteti života, ali i na iskrivljenim vrijednostima i karakterima kakve nose neki likovi mojih pjesama. No, ne smatram se aktivistom ili borcem, samo ukazujem na probleme koje primjećujem oko sebe. Uostalom, politički aspekt tek je jedna od tema o kojima pišem i pjevam.
U vrijeme kad sam počinjao s glazbom, gledajući oko sebe sve te poznate mi i nepoznate ljude koji su već svirali i imali neke bendove, činilo mi se da se svi nekako nastoje uklopiti u određeni trend želeći se svidjeti, a time pristajući i na kompromise. I na stihove bez istinske ideje, dubljeg motiva. Nisam se u tome našao, iako sam najprije svirao u klasičnim bendovima. Odlučio sam da ostanem dosljedan svemu što me čini mene samim, da progovorim o stvarima na drugačiji način. To je značilo da sve moram uraditi sam, i tako je i bilo.
Sam u svom malom sobnom kućnom studiju 2009. počeo sam snimati. U početku sam imao komp, eksternu muzičku karticu, obične zvučnike, slušalice od sto pedeset kuna, električnu gitaru i klavijature, koje sam kasnije zamijenio za bas. U to vrijeme sam radio u rafineriji šećera, po dvanaest sati dnevno i u noćnim smjenama, netko tko je bio radnik u takvom sistemu rada sigurno zna o čemu pričam. Meni je bavljenje glazbom bilo suštinski potrebno da preživim i da se nosim s onim što mi život donosi. Odatle moj „aktivizam“, ja zapravo pjevam o svome životu. Inspiraciju sam crpio u rafinerijama, fabrikama u kojima sam radio, radnim ljudima, prostim i skučenim gradskim sredinama, jadnicama i jadnicima koji na svakom koraku pokušavaju da sastave kraj s krajem…
Uspoređuju vas s Damirom Avdićem.
Ljudi imaju potrebu stavljati nešto u ladice da bi lakše shvatili i prihvatili. Avdić je stariji i došao je na scenu prije mene, što poštujem. Svoje poštovanje sam mu iskazao u pjesmi „Sanjao sam da sam budan“. S Avdićem dijelim samo mjesto rođenja, ako i to. Glazbeno i pjesnički nas mogu poistovjećivati samo ljudi koji nisu preslušali moj opus. Možda bi nekome ta usporedba imponirala, no mene malo i smeta jer Avdić i ja zapravo nemamo previše dodirnih točaka, ni stilski ni idejno.
Mnoge kolege ne razumiju da su kapital i kapitalizam samo simptomi problema, ne njegovi izravni uzroci. A često pokušavaju ispričati priče baš kroz kapital i kapitalizam. Recimo da on sistem napada izravno, a ja tražim skrivenije uzroke ljudskom ponašanju. Njegov je govor direktan, jasan i glasan, mene zanima igra s jezikom, nijanse, pa i pod cijenu nerazumljivosti. Avdić je našao svoju formulu uspjeha, ima svoju publiku koja ga bespogovorno prati, no rekao bih da sad već pomalo sam sebe reciklira, volio bih čuti neki pomak u onome što radi. Također, on dolazi iz punk rock kulture, ja bih za sebe rekao da dolazim iz neke samosvojne „antikulture“, nemam neko glazbeno naslijeđe, ne držim ravnu liniju u svom stvaralaštvu, svjesno riskiram da me se ne razumije. I pitam vas ja po čemu smo nas dvojica slični?
Pjesme radite u kućnoj produkciji?
Da, cjelokupan opus je nastao u nekoj od soba u kojima sam živio. Od Mramora preko Brčkog do Zagreba kratak je put.
Hiperproduktivni ste. Album „Srce, muda i pez bombone“ ima gotovo 100 pjesama. Koliko ste pjesama objavili od 2009. kad ste krenuli s radom?
Ljudi uvijek moj rad gledaju s te matematičke strane. Mislim da je zbog tog isticanja velikog broja pjesama jednadžba s više nepoznanica zvana Onaj dječak ostala neriješena. U vremenu lakog štiva i kratke forme jasno mi je da ću u većini slučajeva biti zaobiđen. Razumijem ljude i ne ljutim se na njih zbog toga. Sveukupno, ne znam točno koliko sam snimio pjesama, ima ih dosta i neobjavljenih. Možda jednog dana Zavod za statistiku objavi konačan broj. Ali to su zapravo nebitne stvari.
Ne robujete zadanim formama. Imate pjesama koje traju svega dvije minute, a opet imate pjesama i od po 9 minuta.
Van kanona nema zadane forme, u tome je ljepota. Na primjer, u pjesmi „Usta puna“ s albuma „Pamučni svijet“ u jednoj je minuti ispričan čitav život jednog praznog, skučenog čovjeka. Dovoljna je bila minuta. U nekoj drugoj treba puno više da se prenese atmosfera nekog trenutka. Ista je stvar i s ranije spomenutim albumima, na nekima je stotinu pjesama, a na nekima samo šest.
Ne robujem ni klasičnoj formi rock pjesme, refren je kod mene više slučajnost nego pravilo. To je zato što u pjesmama pričam priče, neke su kratke, neke dulje. I jezik shvaćam slobodno, kad ne postoji pojam koji pokriva željeno značenje, sam ga kreiram. Vjerujem da to nekoga može zbuniti, no to je neka moja logika stvaranja.
Hoće li vas se uskoro moći negdje pogledati i poslušati?
Neki su dogovori u tijeku, ali o tom potom.
RAZGOVARALA: Jelena Oberman
FOTO: Onaj Dječak
