Oduvijek sam se pitala koji je gušt u tome da si krajem godine napraviš popis svega i svačega. Popis onoga što ćeš početi raditi, što nećeš više raditi, što ćeš postići, što ćeš kome reći, što ćeš kome prešutjeti, što ćeš si nabaviti, čega ćeš se riješiti… Ma beskrajni znaju biti ti popisi novogodišnjih odluka. Velim, iskreno ne znam čemu bi one trebale poslužiti. Možda ja nisam na tom, kako se to danas moderno kaže ˝levelu˝ razmišljanja kako stvari funkcioniraju, ili sam ga prerasla, ali stvarno ne znam ako je netko zaista odlučio prestati jesti fast food ili je odlučio početi vježbati, zašto to ne učini sada. Ovoga trena.
Možda je to nekome bitno. Da napiše na papir svoje odluke, no eto, meni nije. Zašto zapravo meni nije? I sama sam se to pitala. Mislim da je već odavno i ona za to pomalo zaslužna. Jer je nepredvidljiva. Vrlo nepredvidljiva.
Taman kad pomislim da sam je dokučila, uspije me iznenaditi sa nečim novim ili zaboravljenim.
Tako sam npr. zaboravila kako je hodati kada ti se stopalo spušta. Zapravo nije baš doslovno riječ o spuštanju stopala nego vjerojatno o laganom opuštanju tetiva, koje se priznajem dosta dobro održavaju određenim vježbama, no očigledno sam malo zakazala na tom planu, pa eto, sad se unatoč starim i izuzetno udobnim papučama uspijevam popikavati.
To zapravo izgleda poprilično smiješno. Tako ja neki dan hodam i u tom momentu mi popuste dotične tetive i sada se ne popiknem na neki normalan način na koji se čovjek koji je naišao na neku vrstu prepreke popikne, nego mi se nožni prsti zapravo postave u takav neobičan položaj kao da žele da ostatak stopala stane na njih.
Najsličnije je maloj djeci koja hodaju samo u čarapama, malo debljim pa im one onako napola skliznu sa stopala i onaj prednji dio čarape gdje su prsti nekako dođe ispod ostataka stopala pa onda često padnu. Padnu jer su još premali da se u tim situacijama hvataju za stol, stolce ili bilo što drugo što zaustavlja u letu.
Zaboravila sam ja i da mi se ponekad dogodi neka nevjerojatna promjena na okusnim pupoljcima. To je zaista vrlo čudno. Ponekad mi hrana mora biti jako začinjena da bih osjetila okus, ponekad mi je svaki okus preintenzivan pa u tom slučaju redovito kuham neslano. Ponekad ne osjećam skoro pa nikakav okus, kao da mi je jezik utrnuo pa onda sve otprilike kuham. Nažalost, uvijek osjećam slatko, i još više nažalost, slatko mi uvijek paše. Često mi ne odgovara (pre)slano, kiselo, gorko… ali slatko, slatko se ne da. To je sigurno njeno maslo.
Zaboravim ja i da mi je zbog nje teško raditi sitne božićne kolačiće, pa ako na vrijeme ne zatražim pomoć najčešće se dogodi da se ili nekoliko puta opečem, ili mi barem jedna runda zagori, lijepo ispadne (u najboljem slučaju po stolu), a o mojim drhtavim rukama nakon svake izvaljane ture uopće neću govoriti.
Mogla bih ja, makar ovih par primjera napisati kao novogodišnje odluke. Kao odluke da ću od Nove godine sve drugačije. Da ću vježbati svaki dan tetive, da ću naučiti kuhati po količinama bez probavanja, da ću unaprijed tražiti pomoć oko kolačića, ali to ne bi imalo nikakvog smisla.
Ne bi imalo smisla kao prvo zato, jer je pitanje da li će mi se u idućoj godini baš to dešavati ili nešto sasvim novo, još neotkriveno. Ne bi imalo smisla i zato jer strašno volim zaboravljati na probleme, praktički čim ih više nema, ne mislim na njih. Ne bi imalo smisla najviše zato što jednostavno stalno moram biti budna. Ona me uči budnosti. Uči me da je život konstantno promjenjiv. Stalno se nešto novo događa, promjene su konstantne i nepredvidljive. Zato stalno moram biti budna i prilagodljiva na novonastale situacije.
I zato ne volim i ne radim novogodišnje odluke.
Ne mogu si zamisliti da si recimo za novogodišnju odluku postavim kako neću više jesti tzv. nezdravo slatko, i onda u momentima kada mi najviše odgovara i navalim na čokoladu, prekršim odluku.
Tako isto mogu odlučiti intenzivno vježbati tetive na stopalima, radim to svakodnevno i u jednom momentu prestanem jer su me počela boljeti ramena pa bih opet prekršila novogodišnju odluku.
To ne bi imalo smisla. Stvarno je ipak bolje provoditi je u konstantnoj budnosti. Da, ona me tjera na budnost, a s druge strane mi se stalno spava. Vidim ja da je i ona neodlučna ponekad. Ni njene novogodišnje odluke nisu uvijek provedene.
Za kraj ove kalendarske godine ću još napisati jednu prekrasnu Izreku. „Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj na vlastiti izbor. Misli na nj na svim svojim putovima i On će ispraviti tvoje staze.“ (Izreke 3,5-6)
Mirjana Krpelnik
FOTO:Unsplash
