Okolina živi. Vidim to. I bez naočala. I traže. I pišu odluke i odlučuju ili od ponedjeljka ili od Nove Godine. Pitam se koliko ima života u tim odlukama, a i godinama. Ja eto za Novu ne želim ništa. Jer napokon živim dane koje sam zaboravila. A sastoje se od onoga ne moram.
Ne moram birati zvukove koji će me probuditi, ne moram gledati koliko je sati, ne zanima me koji je dan. Ne moram kuhati.
Priviknuti se da ništa ne moram osim umrijeti nije bilo jednostavno, iako je prilagodba trajala kratko. Prvih dana sam stalno ulazila klincima u sobu pitajući jel’ me netko zvao ili mi se učinilo. Pa mi se onda učinilo da sam negdje zakasnila, a ne znam točno gdje, ili ću sigurno nešto zaboraviti, ali se ovaj čas ne mogu sjetiti što.
Zatim buđenje. U hladnom znoju, jer kako mi se moglo dogoditi da ne čujem zvuk budilice, okrenem se, u par sekundi shvatim da to nije dan u kojem to trebam čuti. Na trenutak sam posumnjala da me možda nije preuzela neka dijagnoza sa njemačkim prezimenom, ali nije. Dobro je. Ja ništa ne moram, ali u tom privikavanju ima simptoma, poput gore navedenih.
I onda se zapitam mora li to biti samo neke dane u godini. Ili bi točno čovjek mogao živjeti kako želi svaki dan. Trenutno mi se čini nemoguće. Ali priznajem da je osjećaj u kojem ništa ne moraš vrlo blizu harmoniji u kojoj se izlučuju velike količine dopamina i serotonina. Nešto poput opisa u kojem se susrećeš s tijelom i gledaš ga odnekud, a nisi u nekom obliku anafilaktičkog šoka, u kojem te adrenalinom negdje vraćaju. I uopće te nije briga što tijelo sve pamti.
U danima „nemoranja“ blagoslov je da pamtiš samo što ti se sviđa, jer imaš vremena birati što bi ti se danas svidjelo. I ne misliš o sutra. Nema rokova, nema dodatnih zadaća, nema tuđih očekivanja, nisi zaribao, nisi pogriješio. U dokolici si, koja ako ne stvori umjetnicu, sigurno će stvoriti trač. Bez sindroma „madame Bovary“. Zato u Novoj ne želim ništa. I ne mislim si zadavati odluke. Jedino što će biti isključeno je aplikacija „trebala bih“, „morala bih“. Dosta mi je trebanja i moranja.
Zdravlje trebam u novoj. I ljubav. Ostalo će doći ako imaš prvo i drugo. Trebala il’ morala.
I da. Ne ponavljam jedna te ista pitanja u točno određena vremena. I ne ponavljam iste rečenice redoslijedom radnji koje toliko zaglupljuju da samo kad se sjetim, već sam izrečena do smaka svijeta. Divno je osjetiti da ništa ne moram. Već i sama spoznaja ima terapijski učinak. A življenje „nemoranja“ divotica s okusom mora.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash