Danas bih vam htjela malo približiti dijaloge koji se ponekad odvijaju u mojoj ili bolje rečeno, našoj glavi.

Jedna od vrlo dosadnih stvari koje muče nas MS-ovce, je spavanje. Najčešće možemo spavati bilo gdje i bilo kada. Možemo, a i moramo. Ona nas tjera na to.

Tako se ja jutros prisilim otvoriti oči, kad ono već je 9 sati.

Sjećam se da sam nešto ranije otpratila supruga na posao, starije dijete u školu, i da sam samo na moment spustila glavu na jastuk. Na moment, jer imam cijeli popis stvari, koje sam imala namjeru danas napraviti.

Cijeli popis, da. U zadnje vrijeme si i moram raditi popise, što zbog toga da nešto važno ne zaboravim, što zbog toga da se osjetim sretno, kada nešto prekrižim kao obavljeno. No, često se dogodi i da prekrižim ono od čega sam odustala.

 

I tako ja na jedvite jade otvaram oči, zgražavam se koliko je već sati, i počinje dijalog.

Ja:  ,,Zašto si me natjerala da tako dugo spavam?“

Ona: „Pasalo mi je jutros odrijemati.“

Ja:  „Pa znaš da imam cijeli popis stvari koje danas namjeravam napraviti. Npr. odlazak u dm već danima odgađam.“

Ona: „Popis ti je i onako predugačak“

Ja: „Jutros si zla, a lijep je dan, tako da upravo idem u šetnju na svježi zrak.“

Ona: „Odi, odi, ali…“

Ja : „Što ali?“

Ona: „Tvoj popis.“

Ja: „Uf, stvarno si danas naporna!“

Ona šuti. Ja se nadam da će potrajati. U međuvremenu ponovno prekrižim dm i usisavanje. Započnem buđenje kćeri, doručak, i kuhanje ručka. Baš kao nekada. I osjećam se super radeći nekoliko stvari odjednom. Kad li odjednom, odrežem si komad nokta.

Ja: „Zašto si mi odrezala nokat?“

Ona: „Kako si krenula, mogla sam ti i prst odrezati!“

Ja: „Oh, baš si obazriva!“

Nastavljam i rukom prolijevam čašu s vodom.

Ja : „Evo tebe opet.“

Ona: „Možda ne kužiš , ali sama si kriva. Lijepo sam ti rekla da pretjeruješ u brzini.“

Ja: „Sad ću pustiti Beethovena pa ćeš zašutjeti. Uvijek zašutiš kad slušam klasiku.“

Ona: „Možeš, ali…“

Ja: „ZNAM, ZNAM, MOJ POPIS!!!!“

Neko vrijeme radim ručak u tišini, pomažem kćeri oko DZ, odgađam sa popisa pranje veša. Barem dok se sin ne vrati iz škole.

Tako u miru prođe čak i koji sat. Nakon nekog vremena se prenaglo ustanem, vidokrug postane dvostruk i opalim nogom u štok.

Ja: „Opet ti.“

Ona začudo šuti. Nisam sigurna da li mi se to sviđa ili ne. Odgađam s popisa pranje kose.

Kad su prijepodnevne stvari bile gotove, i malo odmaram, pitam je.

Ja: „Zašto mi te Bog poslao. Prava si vještica. Usporavaš me beskrajno.“

Ona: „E sada ti pretjeruješ. Razmisli malo. Probaj se sjetiti kako si znala biti užurbana, prezaposlena, ma ponekad ti je život bio čak i opasan. Sjeti se onoga sa vlakom. Da ti nisam pokleknula s koljenom…“

Ja: „Hm… Dobro, to ti priznajem. Ipak si grozno dosadna.“

Ona: „Gledaj. Ni ja ne znam točno zašto sam tu, i da, priznajem da sam ponekad malčice zla, ali…“

Ja: „Ponekad? Poneeekaad?“

Ona: „Možda me ti ipak krivo sagledavaš. Probaj razmisliti o tome da ja možda nisam vještica nego blagoslov.“

Ja: „??????“

Ona: „Da, blagoslov. Dati ću ti samo par primjera – kvalitetnije se hraniš, ne živciraju te više spori ljudi, više filmova si pogledala, spavaš kad god želiš, puno više si u prirodi , konačno si upoznala svoju djecu, pjevaš u zboru, što si oduvijek voljela, i provodiš više vremena sa svojim mužem. Oduvijek si htjela provoditi više vremena samo s njime u šetnji po prirodi.  To je samo vaše vrijeme. Tada se savršeno razumijete. Makar i hodali u tišini.

A  priznaj da su ti i odlasci na misu puno kvalitetniji i molitva puno dublja.“

 

E sad ja više nisam imala što reći. Zaskočila me do srži.

 

Ipak pitam: „Ali ti znaš da ja radim sve što mogu da te se riješim.“

Ona: „Znam, znam ali iskreno, ne znam da li i kada će se to dogoditi.“

Ja: „Hm..“

Ona: „Dogoditi će se onda kada me više nećeš trebati.“

E sad je pretjerala. Pustila sam Beethovena da konačno prestanu dijalozi, prije nego me do kraja  skrše svojom obostranom, brutalnom istinom.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash