Znači, krenem tako opet rješavati papire. Kao kompletna, cjelovita i ostvarena fizička osoba.
Trenutno imam osjećaj da sam tulava do koštane srži. Znam da nisam, i ne vjerujem u tu laž o sebi. Ali sustav to jednostavno ne prihvaća. Zapinjem u koracima online prijave nebitno sad na što. Jer traži sve osim trenutne krvne slike i obiteljskog stabla. U online prijavi zapeh na petom koraku. I taj peti korak me doveo do tapkanja u njemu. Velikodušno se nadam da ću doći do desetog.
I kliknuti na završi. Onak’ završi pa kamo god te to odvelo.
Imam traume od kružića koji se vrte. Ali stvarno. Kad njega vidim ja imam nešto sto inače u svijetu zovu tjeskoba u transformaciji prema bijesu. I onda želim shvatiti sto mi kružić poručuje.
Ono što cirkulira u boji dok se vrti, kao budi neku nadu. Onda misaoni procesi kreću prema odgovoru. Ili je do njihove stranice ili je do mog interneta, a tamo svijetli navodno sve kaj treba. Bitno da ne blesiče. Ako blesiče nije dobro. I nadrapala sam već u prvom koraku. I kružić još uvijek vrti po svom. I tako do iznemoglosti bez ikakvog znakovlja, najave ili nečega sto bi navodilo na zaključak da sam napredovala do negdje.
Pitam se i nostalgično vrtim film kako je to bilo dok nije bilo interneta. Bilo je divno i raskošno. I bez stresa. I ljudi su se gledali. Sada gledaju kružiće na ekranu da bi ostvarili svoj cilj. Tako poražavajuće za ljudska bića. Bez naglaska na ljudsko. Samo na krug. Koji vedri i oblači proporcionalno vremenu uloženom u gledanje istog. Od tog vrćenja me boli glava i mrzim od tad kružne tokove na cesti. Prije sam ih voljela jer su kao reducirali prometnu gužvu. Sada je paradoks vrćenju ubaciti se u kružni tok… i sretno izići iz njega.
Kad mi krenu ti kružići koji nisu samo na online prijavi, nego bilo čemu što je u nekom kakti strukturiranom sustavu koji ne može podnijeti toliku količinu korisnika istog, jadna sam jer mislim da samo mene ne prihvaća. Ako se požalim krenu klišeji tipa: „ jel’ ti radi router, resetiraj, zabodi čačkalicu, okreni se oko sebe, jel’ gore svjetla na routeru…“
Ono što je zadnje upalilo je savjet da izađem iz kuće pa se vratim. I fakat radi ljudi. Ako vam se vrte kružići zavrtite sebe. Malo unutra malo van. I radi.
Sada isto ovo pišem vani i čekam heureka trenutak u kojem više neće biti kružića na mom ekranu. Inače ozbiljno razmišljam da se ako se ovo nastavi, preselim na Kubu i budem bez interneta, cugam rum i pjevam. I da me boli briga za krugove i kružiće. Ono što je najtragičnije u tim kružićima koji se vrte je simbolika vječnosti. Jer nemaju kraja ..nikako. Dakle ne znaš kad će nestati. Ne znaš.
Sretno vam svima s kružićima na ekranima, a onima koji to nisu nikad doživjeli neka i ne dožive. Ako i dožive neka ih ne pogodi kao sad mene. Simptomi su individualni ali postoje.
Sabrina Pejić
FOTO:Unsplash
