Komarci su porodica kukaca koja je svrstana u red dvokrilaca. Postoji oko 30000 vrsta komaraca, a razvili su se prije 170 milijuna godina. Prije 170 milijuna godina!!! A do dan danas nismo uspjeli doskočiti kako se obraniti od njihovih napada. Kako stvari stoje, niti nećemo tako skoro ako ne želimo doslovno potamaniti ostatak flore i faune. Koliko je meni poznato, jedino smo sigurni da nas neće bockati, u polarnim i pustinjskim predjelima. No, jesu li oni stvarno takav problem koji bi dovodio čovjeka da posegne za takvim ekstremnim mjerama?
Kako je onima koje su pokosili komarci
Kako ne volim govoriti u ime nekoga i u čijim cipelama nisam hodala, tako odmah moram reći da zapravo ne mogu znati kako je bilo u dijelovima moje domovine koje je ove godine, a često i prijašnjih godina pokosila ekstremna količina komaraca. Da samo kažem kako je to moralo biti grozno, sigurno je premala riječ. Zbog toga se vraćam u svoje cipele i u dio Hrvatske koji ima, recimo normalnu količinu komaraca. I unatoč toj normalnijoj količini komaraca, svi od reda kukamo kako su grozni, dosadni, žive napasti, jednom riječju grozota.
Dugo vremena sam i ja o tim stvorenjima tako mislila. Čak i dobar dio ove godine sam stalno govorila kako mi idu na živce. Dok samo pomislim na onaj visoko frekventni ton zujanja kraj uha, usred noći, dođe mi da se odmah sada pokrijem preko glave. Ne jednom sam pomislila kako mi nikako nije jasno zašto ih je Noa pustio na arku. Sigurno su se ukrcali kao slijepi putnici.
Zašto zapravo pišem u prošlom vremenu o komarcima i njihovoj problematici? Možda i zato što im na neki način želim oduzeti moć nada mnom. Želim da u mom životu izgube na važnosti. Ne želim da me još i oni uznemiravaju.
Puno gore napasti
Momentalno se u mom životu isprepliću puno gore napasti od komaraca. Ponekad imam osjećaj kao da se pridošlica tromboza natječe s mojom MS sustanarkom kao starosjediocem. Tako mislim zato, jer gdje god pitam ili pročitam koliko traje oporavak nakon tromboze, najčešće nailazim na podatak da se za otprilike mjesec dana ljudi najčešće i na posao vrate. Međutim, ja, ja još hodam uz pomoć štake, podosta sporo i dosta se umaram. Često imam potrebu podići nogu na neki drugi stolac ako sjedim, a volim i leći naravno. I sada je zapravo teško razlučiti koji dio kome pripada. Tromboza bi mi sada vjerojatno i dala normalnije živjeti, ali ako se mojoj MS sustanarki ne sviđaju moji planovi „normalnijeg života“, učinit će sve da me posjedne na klupu, dezorijentira, natjera da zaspim ili bilo što drugo što bi me vratilo u pozicije koje njoj odgovaraju.
Ako se vratim još malo u prošle dane, kada je tromboza učinila svoje, tek sada zapravo osjećam posljedice tog življenja u strahu. Življenja u strahu da se tromb može otkinuti i promijeniti lokaciju u želji da mi posjeti srce, pluća ili mozak. Nekako mislim da se ipak ne bi usudio otploviti u mozak. Ipak je to sustanarkino područje kojim pokušava vladati. Posljedice se manifestiraju baš time da još uvijek ponekada malo osjećam strah prema tom „normalnom životu“, ali istina je da mi ipak sve bolje ide.
Više me nije briga
Kakve to sve zapravo ima veze s komarcima s početka priče? Pa ima takve veze da me za njih stvarno više nije briga što rade. Ispikali su me? Noge i ruke mi izgledaju kao lice pubertetlije? Svrbi me i ponekad se očešem do krvi? Iskreno, baš me briga. Kome izgledam grozno, neka se ili nauči pretvarati da ne izgledam grozno, ili neka jednostavno ne gleda. Vjerovali ili ne, meni stvarno više ne predstavljaju nikakav problem. Iritantni jesu, ali problem ipak nisu. Kortikosteroidi, anksioznost, nervoza, mravinjanje, trnjenje ili bolovi me ipak mogu više držati budnom po noći od malih, bijednih dosadnih kukaca iz redova dvokrilaca.
Nemam namjeru odseliti niti u polarna područja, niti u pustinje, tako jednostavno moram naučiti živjeti s dosadnim komarcima. Kako onim velikim i stvarno opasnim tako i s malim dosadama.
„…O Bože, vapaj mi poslušaj, s kraja Zemlje vapijem tebi jer mi srce klonu. Dignut ćeš me na liticu i pokoj mi dati, jer ti si moje sklonište, utvrda čvrsta protiv dušmana…“(Ps 61, 1-4)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Егор Камелев/Unsplash
