Crni labud

Crni labud

Evelyn Hernández (21) iz Salvadora, žrtva silovanja koja je osuđena na 30 godina zatvora zbog pobačaja, na ponovljenom suđenju ovog tjedna oslobođena je svih optužbi. U travnju 2016. u gradiću El Carmen, majka je pronašla Hernández na podu kupaonice, nakon čega ju je odvela na hitnu. Liječnici su posumnjali na pobačaj te su je prijavili policiji (pobačaj u El Salvadoru je strogo zabranjen u svim slučajevima). Kada je policija pregledala kuću, u septičkoj jami pronašli su mrtvorođenče. Hernández je osuđena na 30 godina zatvora zbog ubojstva djeteta. Tužiteljstvo je tvrdilo da je sama inducirala pobačaj i ostavila dijete da umre.

Nakon 33 mjeseca u zatvoru, prošle godine u veljači puštena je na slobodu nakon što su njeni odvjetnici podnijeli žalbu Vrhovnom sudu i zatražili ponovljeno suđenje. Hernández je uvijek tvrdila da je nevina te da nije bila svjesna da je trudna sve dok nije spontano pobacila. Trudnoća je bila posljedica silovanja koje je doživjela kad je imala 18 godina. „Hvala Bogu, pravda je zadovoljena,“ kazala je Hernández. „Zahvaljujem svima koji su me podržali i ljudima iz cijelog svijeta koji su mi dali svoju potporu. Bilo je teško u zatvoru, posebno zato što sam nevina. No, ima i drugih žena koje su i dalje zatvorene, stoga se nadam da će i one uskoro biti oslobođene.“

Školovani i nadareni

Ima u našoj lijepoj državi mnogo nadarenih i školovanih ljudi. Ma, ima ih diljem cijele planete. Obranili doktorate čak i prije 30-te godine. Razumiju se u polje svog rada, u stanju su dati novi pogled na svijet. Sposobni su postavljati nove teorije, iznjedriti zapanjujuće, inteligentne vizije i ideje. Sustavno i inteligentno raščlanjuju i analiziraju zadanu im materiju. A ima nas i takvih koji nemamo doktorate i ne spadamo u mlade, uporne i nadarene ljude koji su svojim trudom učinili da njihove sposobnosti budu prepoznate i služe boljitku društva u cjelini. Ali, eto imamo nešto životnog iskustva.

Crni labud je metafora

Iskustvo na čovjeka djeluje po onoj teoriji o crnom labudu: naime, crni labud je metafora za iznenadni događaj s dalekosežnim posljedicama. Eh, sad … Svijest ili bolje rečeno samosvijest jedne žene također je nešto kao crni labud, jer na nju utječu mnogi faktori: kada i gdje je rođena, svijest o vlastitom tijelu, o tome kako je društvo percipira upravo zbog toga što je žena, zatim specifični faktori kao da li se dotična udavala i/ili rastajala, da li je postala majka, da li je prošla kroz iskustvo rata (a što je prilično uputno zapitati se na ovim prostorima) ili npr. takva neka „specifičnost“ kao da li je ili nije silovana …

Dakle, kao jedna takva žena, oblikovana vlastitim iskustvima, koja po sličnosti, a gdjekad i identičnosti, dijelim s mnogim drugim ženama, rado bih sada rekla što mi je prvo palo na pamet kada sam pročitala gornji kratki novinski tekst:

„Žena krpa … Žena stolica … Ma žena uzorak stolice … da ne kažem govno … a, evo – kažem … Odležala 33 mjeseca radi spontanog pobačaja, i to nakon silovanja…“

I tako …

Evelyn Hernandez

Sljedeće što mi je palo na pamet bilo je mnogo manje prosto, a mnogo više smisleno i logično: Stanje (samo)svijesti dotične Evelyn Hernandez je naprosto – nepostojeće. Možemo se mi žene busati u prsa o tome kako nam je duh nesalomljiv, ali lomljenje istoga često dođe kroz podsvijest, na stražnja vrata, ili kao što bi neki od dežurnih fetišista rekli – zguza. Kaže tako dotična Hernandez: „Bilo je teško u zatvoru, posebno zato što sam nevina.“ Draga moja, slomljena moja Hernandez, takvi koji mlade djevojke poput tebe trpaju u zatvore i osuđuju na trideset godina namjernog mučenja, rade to samo i izričito zato što si žena. I zbog toga za njih nikada nećeš biti nevina. Uostalom, silovao te je, drago dijete, neki od istih takvih mrzitelja svega što je žensko.

Gdje je tu zadovoljena pravda?

„Hvala Bogu, pravda je zadovoljena“, rekla je još Hernandez. Gdje je tu zadovoljena elementarna pravda? Gdje si tu spomenula da je pravda zadovoljena jer je dotični uhvaćen? Jer ga se ispitalo? Jer ga se poslalo na liječenje, odsluženje kazne, ili, na kraju krajeva, ako smo već izabrali biti vrsta koja će olako sakatiti, mučiti i žestoko kažnjavati pripadnike svoje vrste, ako smo već izabrali biti takva vrsta, gdje i kada je dotični uhvaćen da bi mu s istom odlučnošću s kojom su tebi oduzeli 33 mjeseca života, a u tebe umetnuli 33 mjeseca (izračunajte dragi moji – vi s doktoratima na pamet, a mi bez doktorata ćemo s kalkulatorom koliko je to) trenutaka strave i užasa, straha i agonije koju nikad nećeš iz sebe sama moći istjerati; dakle zašto njega s istom tom odlučnošću nisu pronašli, uhitili, otkopčali mu šlic, stavili kitu na panj i s jednom mini kuhinjskom sjekiricom (sumnjam da bi i za najveći kurac trebala veća od one kuhinjske) – lijepo sproveli istu takvu stravičnu – osakaćujuću, mučilačku i žestoku kaznu s trajnim posljedicama?

Silovanje

Jer, kao žena, malo ću pokušati osvijestiti našim dragim muškarcima jednu činjenicu, važan faktor: ženi je stanje njezine psihe isto ili čak i mnogo više nego što je vama uspješno (i ugodno) stanje potencije, odnosno potvrda muškosti.

Na tu psihu utječe, itekako utječe, silovanje. Probajte, dragi muškarci (a mnogi od vas su zbilja dragi, neki čak i mome srcu) zamisliti da vas netko siluje. Da bude jači, da ste bespomoćni dok vas ozljeđuje, a vi jasno vidite da mu nisu sve na broju i morate se pokoriti onom tanušnom, uplašenom glasu zdravog razuma kako je, nakon svega što ste pokušali i time samo još više pogoršali svoj položaj, vrijeme da se opustite i dopustite da vam radi što god hoće. Ali, baš sve što mu padne na pamet. Tom nekom poremećenom sadistu. Da vas podčini, pokori, pobijedi …. I da to iskoristi da vam ga gurne. Bezobzirno, bolno i ponižavajuće, da vam ga gurne zguza, jer nema kamo drugamo. Bit će ovaj opis, mislim, sasvim dovoljno blizu da izazove vaše suosjećanje sa silovanim ženama.

I tako …

Pobačaj kiselinom

Gledala sam nedavno snimak s YouTube-a na kojem mlada, predivna djevojka govori o tome kako ju je negdje u SAD-u njezina majka išla pobaciti u visokoj trudnoći. Dotičnoj budućoj (ne)majci je bilo (baš kao i gore spomenutoj Hernandez u trenutku silovanja) 18 godina. Išla je u kliniku koja se komercijalno bavi samo pobačajima, kao na pokretnoj traci. Cijela priča je stravično sličila na priču iz klaonice, kad ono meso što ga svakodnevno jedemo, tek tamo, u klaonici, konačno vidimo kao prestravljene i izmrcvarene životinje koje pogubljuju, maljevima, omčama i tko zna čime sve ne. Jer, da se sad ne lažemo, tako se prema toj nerođenoj djeci neki drugi ljudi, neki ljudi koji nisu ti ili ja, odnose. A mi mirno prolazimo …

U ovoj konkretnoj, komercijalnoj i specijaliziranoj klinici u ženinu utrobu, ciljano tamo gdje se nalazi dijete (ovdje se radilo o osmom mjesecu trudnoće) ubrizgavaju kiselinu od koje beba doslovno izgori od opeklina. Tada induciraju porod mrtvorođenčeta. Ako ono kojim slučajem poživi još neko vrijeme, ostave ga na stolu u dvorani za zahvate da umre. Naravno, prije nego što umre moguće je i da satima umire, a osoblje, eto gleda svoja posla i žuri za istim. Jer, znate, vrijeme je novac. A novac je bog. Da se sad opet ne lažemo.

Navikavanje na izopačenost

Nitko, tko je iole normalne svijesti i prosječnog emocionalnog raspona neće samo tako postati dio ove priče. Čak ni za novce. Eh, sad … Čovjeka često i nesvjesno određuju neke stvari. Utjecaj okoline, njegov položaj u društvu, kako ga drugi percipiraju. I tako on sam sebi stvori listu prioriteta. Za koju je zatim spreman svašta učiniti. I jedno po jedno, eto ga u Americi, obećanoj zemlji, dobio zelenu kartu i čisti podove na jednom tako finom i bogatom mjestu kao što je poznata klinika za pobačaje…

Gleda čovjek i uči. Ne uči razliku između dobra i zla, normalnog i nenormalnog, ne uči razliku između svog unutarnjeg osjećaja i vanjskih uvjeta, premda će samoga sebe u to uvjeriti, jer se ne može drugačije s time nositi. On zapravo uči kako se naviknuti na izopačenost. I htio – ne htio, eto te izopačenosti u malom mozgu, na zadnjim vratima, zguza, je l’ te…

Preživjela pobačaj

Da dovršim, rečena mlada djevojka je kao novorođenče preživjela na onom stolu te i takve klinike, baš za vrijeme jednog jutra kojem šef iste klinike nije nazočio, pa je neka medicinska sestra postala nemirna jer je beba predugo živjela, pa je pozvala hitnu službu lokalne bolnice, jer logično: nije bilo šefa, a ona kao sljedeća u nizu nije željela biti ni u kojem slučaju dovedena u vezu s možebitnim sudjelovanjem u smrti jednog novorođenčeta zbog ne pružanja pomoći…

Beba je imala teške posljedice, no zahvaljujući spletu sretnih okolnosti našla se u rukama prave osobe. I kao u svemu što se jednom započne dešavati, stvari su krenule svojim tijekom. Bio on dobar ili loš. Biološka (ne)majka se istom tom djetetu, nakon nekih petnaest godina javila. Da malo popričaju. O ničem bitnom naravno. Kao što je to pokušaj da nad plodom vlastite utrobe pokušaš izvršiti iznimno nasilnu i bolnu egzekuciju. Kad ono što je unutar tebe same i tvoj integralni dio, doživljavaš kao odvojeno, izvanjsko.

Kad umiruće biće predugo umire

A odatle kreneš, kao, misliti svojom glavom. I onda ti dođu oni podsvjesni, tako zvani zguzni momenti … Kao što je osuđivanje djevojke na 30 godina zatvora zbog spontanog pobačaja. Ili kao što je odsijecanje kite, s presudom ili bez presude, i to s mini kuhinjskom sjekiricom, jer niti za najveći kurac nećeš trebati veću …

A ponekad, pored tisuća usmrćenih beba, jer klinika radi punom parom po cijele dane i mlati grdnu paru, ponekad pored tisuća usmrćenih beba ili beba koje svakodnevno na smrt izmasakrirane ispuštaju dušu pred tvojim očima, ti učiniš nešto za jednu. Nešto neznatno, usputno, kao što je nesvjesno ispijanje kave. Okreneš telefonski broj. Nazoveš hitnu službu. Jer umiruće biće predugo umire. Prepustiš drugome odgovornost. Da, čak i tada stvari se nastave razvijati i rasti same od sebe. I postanu čin elementarnog dobra. Ili krajnjeg zla. A mi smo svi njihov dio.

I tako …  

Čovjek uvijek bira

Ima u našoj lijepoj državi mnogo nadarenih i školovanih ljudi. Ma, ima ih diljem cijele planete. Obranili doktorate čak i prije 30-te godine. Razumiju se u polje svog rada, u stanju su dati novi pogled na svijet. Sposobni su postavljati nove teorije, iznjedriti zapanjujuće, inteligentne vizije i ideje. Sustavno i inteligentno raščlanjuju i analiziraju zadanu im materiju. A ima i još mnogo, mnogo više nas koji, tek eto, imamo nešto skromnog životnog iskustva. Zahvaljujući kojem sam odavno shvatila, iako tada bijah prilično mlada i slabo iskusna, kako čovjek uvijek nešto ne može. Sve dok to ne učini. Bilo da se radi o elementarnom dobru ili krajnjem zlu – čovjek uvijek bira. 

Wikipedija navodi kako je crni labud također metafora za koncept modernog menadžmenta, koji umjesto predviđanja iznenadnih događaja i njihova izbjegavanja, navodi na elementarnu pripremljenost za nošenje s njihovim posljedicama. Pa se vi sad svi lijepo nosite. Zajedno sa mnom.

Zorica Krističević

FOTO: Bruce Jastrow/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.