Prostor u kojem se komentira nešto o djeci ili prosuđuje o njima uzima puno prostora, vremena i zaokuplja većinu društvenih mreža.
Trebaju li ih udomiti istospolne zajednice, kako dijete učiniti genijalcem, kako postaviti granice, šta je dobar roditelj i tako redom do apsurda u kojem se stvaraju kriteriji bez puno doticaja sa realnošću i činjenicom da je dijete danas kao i prije 30 godina živo biće koje treba odrasti u cjelovitu osobu.
U današnjem trenutku ono se cjepka na proste faktore u navodnom njegovom/njezinom najboljem interesu. Djeca su postala „brend“, a njihov „najbolji interes“ prodaje uistinu sve i svašta. Ne ulazim u nikakve stručne procjene, analize ni statistike. Roditelj sam. I pokušavam živjeti tu zahtjevnu ulogu svaki dan sa novim izazovima. Ne uspoređujući se sa ostalim roditeljima, praksama, metodama i aoristom u kojem sam nekad i ja odgajana. Kada sam postala roditelj, jer sam to željela, prihvatila sam ulogu bez „uputa za upotrebu“ predivnog smotuljka od nekoliko kilograma, u kojem bi i nebo stalo na pokret, dodir, uzdah ili cendranje.
Veliki bezdan sebičnosti odlazi s dolaskom djeteta. I to je ono ključno sto dijete postiže svojim postojanjem. I to je ono što mijenja pogled na stvarnost i daje svemu drugačiji smisao.
Svakodnevno se nudi niz metoda i škola kako biti dobar tata ili mama, tržište je puno didaktičkih, fraktalnih, ovakvih i onakvih igrački koje su „moderni čarobni štapić“ i postižu inteligenciju i ” wunderdjecu”. Nitko mi nema pravo nametati na koji način ću odgajati svoje dijete niti mi nuditi rješenja koja ne trebam. Svako dijete je priča za sebe i tu ne postoji univerzalna formula koje će od mene stvoriti super mamu niti od djeteta čudo.
Odgoj se živi dan po dan. Sada i ovdje. U pokušaju razlikovanja želje i potrebe. U sustavu nagrade i kazne. U učenju odgovornosti i slobodi. A tu nije dominantna figura. Nego primjer. Mogu odgojiti jedino primjerom. I donijeti u dijete ono što ja vjerujem i što je meni prioritet u ljestvici vrijednosti, koje traži dosljednost u svakodnevnici škole života. Kako god se nekad činilo nemoguće, prezahtjevno. Bezuvjetna ljubav nalazi rješenja i donosi pomoć. Služi se iskustvom, nastojanjem ne ići linijom manjeg otpora, i shvaćanjem da je najbolji interes djeteta uglavnom hrpa momentalnih neugodnosti koje se događaju dok smišljam rješenje ili tražim „pravu mjeru“.
Vrijeme u kojem živimo nametnulo mi je određene parametre kojima se moram prilagoditi da bi odgoj bio održivi termin i da bi uloga ostala na razini odnosa roditelj – dijete. Vrijeme koje je dragocjeno je djetetu bitno, ali ono ga ne mjeri količinom. Nego kvalitetom. Bez obzira na dob. A to mogu samo danas. Primjerom.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash
