Eto nakon godina radija, nekaj malo televizije, došlo vrijeme i za ovakav medij, pa je poslije dugotrajnih pregovora moj agent za srednju Europu, zemlje regiona i poštenu dijasporu dogovorio moju kolumnu za ovaj portal (za Sloveniju samo na pametnim satovima zbog nedostatka prostora za veće monitore).
Veli šefica da mogu pisat o svemu osim politici, a kak je sve politika ostala mi samo moda, kaj je sreća jer sam jučer s kćerkom koja jadna nema kaj obuć’ (onih par kubika robe s mora koje se još nije raspakiralo, a staro je staro kak mu i ime veli) pa netko u Meku, netko u berbu, mi u ono kaj je ostalo od West Gatea.
Ako ste žensko i duže niste bili, zato i propada, al’ zato postaje sve bolji ako ste muško izuzeto iz Instanbulske.
Mjesta koliko hoćeš, ne moraš uć’ u svaki dućan jer radi svaki četvrti, a i te ne moraš skroz obić’ jer je roba sam u prvim polovicama, ostalo je refleksija u ogledalima, tak da s vrata vidiš sve, a ako i netko napravi par koraka prema nutra cure su iznenađenije nego Jehovin svjedok kojeg ste pustili u boravak (znam da niste).
Uglavnom tražili smo jesenske cipele za svaki dan na petu od 12 centi i torbu za drugi razred filozofskog, torbu nismo našli, imaju sam za ove kaj su na indologiji.
E, a cipele su druga priča, prva tri dućana smo preskočili jer su wmhaak, osim kaj sam ja kupio 35. sajmonice po redu, koje uvijek stoje u istom redu dolje desno, a i na sniženju su jer je sad 42 ženski broj, pravi muški počinju od 47.
Eto nas učas u dućanu koji reklamira jedna dementna pjevačica koja je prije bila glumica i svako malo zaboravi di je stavila mobitel pa se puk veseli više nego kad Plenkija nazove netko iz onog grada na B čije ime ne znam napisat.
Elem mi unutra i nemrem reć’, svatko ima svog osobnog trgovca, cure ljubazne, dućan šaren, svira glazba afroameričke nacionalne manjine (saznajem da je to neka Niki Minaj kojoj je zadnja strana tijela važnija od prednje), nekom sa gorenavedenim sajmonicama (desna malo žulja, veća mi noga) i majicom na Casha uši krvare, ali kontroliram se, kćer kreće u opservaciju ponudbe (moja riječ).
Ne bi se štel hvalit ali žensku obuću pratim od pankerskih dana Vivienne Westwood naovamo, kupio sam u ovih dvadeset godina mladunčetu svake dosad, od najkica broj 18, i kužim i cipele bez pete i pleksi s ribicama i one kad jaganjci utihnu kaj ih je pol ovaca nosilo (od druge polovice su se proizvodile), kužim i one maturalne koje sam platil 1400 kuna od nekog lika koji je prije dizajniral kuhinjski namještaj , to sam preživio, ali kad je došla u haljini do poda tu sam pregorio pa sam popil četiri medice umjesto jedne na koje imaju pravo roditelji u Kontiju il’ kak se već sad zove (Aki nije ni nastupil).
Vidil sam i one s debelom petom kaj su se prije dobivale preko HZZO-a pa su poslije koštale soma kuna i borosane koje su se dobivale od firme, pa čak i one valjkaste s TV prodaje u kojima bake lelujaju k’o na Woodstocku i gledaju di je prvi stup za ulovit’ se, mislil sam da je špica gaće preko hlača na Supermana, ali ne!
Ove sezone su hit čarape preko štikli, što one za vene za po danu, a na šljokice za izlaske i to po simboličnoj promotivnoj cijeni od 500 naviše. Kćer ih želi jer su hit, nakon objašnjenja da joj ja nisam Tomek Petrović manager, nego tata, i da sam nakon početne sumnje u skrivenu kameru (bil sam ziher da se netko u firmi smije kakvu glupost uspiju prodat) otišli smo iz dućana u polovičnu podršku nazočnih i u Mingu kupili iste kakve ima kod Robertina, ali izgledaju kao one iz Zere, koja kopira Adolfa i Benita a ustvari su iste kao od onog Lobotomona.
Nisam kupil sprej za antilop, na vrtuljku sreće sam opet dobil popust za baby shop il’ ak kupim kavez, hrčka dobim gratis.
I nemre se reć da spomenuti Plenković nije niš radil prek ljeta kaj se tiče mode, sad opet gumbe na sakou šije koncem umjesto kevlarom.
Gordan Lopac
FOTO: Unsplash
