„Dva metra od mene“ i druga pravila za koja bih voljela da potraju

„Dva metra od mene“ i druga pravila za koja bih voljela da potraju

„Dva metra od mene“, jedno je od novih pravila s kojima moramo naučiti živjeti sada u doba epidemije koronavirusa.

Iskreno, ja bih htjela da ova pravila u kojima se moramo odmicati dva metra jedni od drugih potraju. Jer nikako ne volim kada mi se netko „unosi u facu“. Ne volim da me ljudi nepotrebno dodiruju, grle i ljubakaju. Voljela bih da ljudi to respektiraju. Rado bih i da potraju neka druga pravila.

Elektronička pošta i internet

Da možeš s doktorima komunicirati i na daljinu, putem telefona i elektroničke pošte. Ako si kronični bolesnik ili bolesnik iz ugrožene skupine, da ne moraš s nalazima specijaliste radi svakog naručivanja lijeka ići u čekaonicu punu bolesnih i potencijalno zaraznih ljudi. Da se specijalisti i doktori obiteljske medicine i pedijatri umreže pa da specijalisti „u bazu“, izabranim doktorima, direktno šalju nalaze. Da se elektroničkom poštom ili telefonskim pozivom može do uputnice. Da ti doktor opravda izostanak putem elektroničke pošte kako ne bi dijete morao nepotrebno dovoditi u prepune čekaonice s bolesnom djecom.

Isto tako voljela bih kada bi i sve javne službe shvatile da nas ne moraju za svaku sitnicu zavlačiti i pozivati u ured, da zapamte kako se poslovi mogu efikasno riješiti i putem interneta i elektroničke pošte.

“Dva metra od mene” i inače kad si bolestan

Kada ovo završi rado bih da ljudi i dalje vode računa o higijeni i zdravlju. Da peru ruke, ne kopaju nos, kao i da kišu i kašlju u rukav. Da potraje i pravilo da kada si bolestan, ne prilaziš drugim ljudima.

Rado bih da ostanemo manje sebični i da više pazimo jedni na druge. Voljela bih da nam djeca postanu manje razmažena, da više slušaju roditelje i manje misle da moraju dobiti sve, sada i odmah. 

Kad bismo se, nakon što sve ovo prođe i dalje s jednakim žarom nastavili brinuti za svoje starije, nemoćne i ugrožene, bila bih sretna. 

Rado bih da ne zaboravimo koliko smo mali na ovoj planeti i u svemiru, kada ovo jednom sve prođe. Da ne zaboravimo koliko smo potrebni i ovisimo jedni o drugima. Da ne zaboravimo koliko je važno pomagati, volontirati u humanitarnim organizacijama, činiti ovaj svijet boljim mjestom.

Okoliš i ljudska prava

Željela bih da posvetimo više pažnje i očuvanju okoliša i ove, zasad, jedine planete na kojoj je moguć život. Ali sve i da nije jedina, postavlja se pitanje treba li baš sve resurse iscrpiti da bi se pojedinci bogatili?! 

Voljela bih da i nakon ovog više slušamo stručnjake nego političare.

Voljela bih da više pažnje posvetimo ljudskim pravima. Da se borimo za svoja i tuđa prava, da ne pokleknemo u borbi za boljim svijetom.

Puno je pravila u ovoj situaciji, puno je pouka. Pitanje je možemo li iz svega nešto naučiti i izaći kao bolji ljudi.

Iva Kozarac

FOTO: Nadine ShaabanaUnsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.