Prije dosta godina, skoro već i 30, imao sam nesreću doživjeti velik stres na radnom mjestu što je izazvalo moj nervni slom od kojeg sam se kasnije dugo oporavljao i praktično dugi niz godina išao na mjesečne psihijatrijske kontrole.

Bio sam uporan, a uporni su bili i liječnici koji su me u tom dugom periodu liječili i od pacijenta sam dogurao do stanja rekonvalescenta.

U tih niz godina impresioniran svim tim  tužnim pričama stekao sam popriličnu empatiju prema tim nesretnim dušama i odlučio sam se  učiniti nešto dobro za njih ili bar za jednu osobu jer kako kaže izreka: „Ako spasiš jednu osobu, spasio si cijeli svijet“.

Muzikoterapija

Palo mi je nekoliko ideja na pamet.

Da im dajem poduku  za rad na računalima – Office ili Painter od firme Corel no na kraju je izbor pao na muzikoterapiju jer sam u to vrijeme baš skladao jedan dječji mjuzikl pa nam je palo na pamet da je i realiziramo s pacijentima jer među njima ima i onih čije su kognitivne sposobnosti  ograničene i svedene gotovo na razinu petogodišnjeg djeteta.

Počeo sam volontirati u bolnici uz posebno odobrenje ravnateljice te bolnice. No u startu je odmah bilo vidljivo da nerado prihvaćaju taj mjuzikl pa sam se preorijentirao samo na svima poznate starije pjesme – od Škore, Severine pa sve do Thompsona – sve po njihovoj želji.

Tu grupu je pohađalo desetak stalnih pacijenata  jer neki zbog učestalih kriza nisu bili u stanju stalno dolaziti.

Osim što smo pjevali bilo je tu i tamo i plesa. Ta muzikoterapeutska druženja su im bila bijeg od njihove teške svakodnevice i jedina utjeha.  Neki su se u tih godinu dana potpuno oporavili. Jedan pacijent koji je bio u grupi samo je cijelo vrijeme šutio. Dvije godine unazad je odbijao komunicirati sa svima – samo bi na pitanja odgovarao sa  „da“  i „ne“.  No taj pacijent je nakon šest mjeseci dolaženja na grupu ne samo progovorio već i propjevao i osmijeh mu se vratio na lice. Usput rečeno, imao je i završenu glazbenu školu.

Budite anđeli čuvari

No posebno je potresna priča  jedne profesorice koja je u psihotičnom stanju pokušala učiniti nešto ružno o čemu ne bih  htio ni govoriti, a kamoli pisati u ovom članku.

Zainteresirao sam se za njezinu priču i saznao da ju je obitelj potpuno otpisala i da je nitko ne posjećuje, a ona uz sve to piše lijepe dječje priče i pjesmice. I od tada je moja uloga njenog anđela čuvara s kojim  povremeno komunicira preko mobitela i povjerava se o svojim problemima.

A da ne bi bilo zabune, oženjen sam i moja supruga me potpuno podržava u mojoj želji da joj olakšam život u ovoj teškoj situaciji.  Povremeno navratim u bolnicu i zajedno popijemo kavu, popričamo malo, ona se izjada, ja je podržim da ustraje i dalje piše svoje divne priče i pjesme. I to je to – ja odem kući, a ona ostaje u bolnici kao zarobljenik svoje teške bolesti i nemilosrdne sudbine koja ju je zadesila.

Od kada je nastala pandemija naš kontakt se sveo samo na povremenu komunikaciju mobitelom, no nadam se da će s proljećem doći bolja vremena i da ću je opet moći posjećivati.

(autor je poželio ostati anoniman, podaci poznati redakciji)

FOTO: cottonbro/Pexels

*stavovi izrečeni u ovoj rubrici nisu stav uredništva