Mene roditelji nikad u životu nisu udarili, niti sam zbog toga ikad bila razmažena ili nemoguća. Ni sebi, niti drugima. Izrasla sam u sasvim pristojnu osobu – ne samo da nemam nikakvu kaznenu prijavu, nemam kaznu čak ni za pogrešno parkiranje ili švercanje u tramvaju. I kao što su moji roditelji odgajali mene, tako i ja odgajam svoje dijete. Bez batina.
Pišem ovo jer zadnjih je godina neformalan pokret „uvedimo batine kao odgojnu metodu koja je nekad bila u upotrebi jer će nam inače djeca postati delikventi“ uzeo poprilično maha.
Glasni pojedinci, a koliko čitam u komentarima na razno razne tekstove, jako ih je puno, sve su glasniji i sve više šire svoje stavove za koje mislim da su u konačnici štetni. I ne mislim to samo ja, misli to svaki stručnjak za odgoj djece. Onaj s diplomom, ne onaj samoprozvani.
Tako sam neki dan naletjela na tekst o 14-ogodišnjaku koji je s četiri promila alkohola u krvi porazbijao vrata, prozore, namještaj i još štošta u Klaićevoj bolnici. Ispod teksta komentari:
„Da ga baaabo pošteno izdegenči, to bi napravilo čuda! Fali tu pedagoški korbač, bio bi fin ko bubica…“. „Čudno kako nije nazvao “plavi telefon” jer su mu onemogučili njegovo pravo na razbijanje.“ (namjerno, radi autentičnosti, ne ispravljam pravopisne greške) Slijedi cijeli niz onih koji tvrde da dječaka treba pošteno izlupati.
Ne opravdavam postupak dječaka, ne smatram da takvo ponašanje treba tolerirati, ali poznato je da nasilje rađa samo još veće nasilje. I ne kažem to ja, nego kao papiga ponavljam zaključke do kojih su došli psiholozi.
Kada koristimo fizičko kažnjavanje kako bi djetetu dali do znanja da je pogriješilo, mi mu zapravo šaljemo poruku da je u redu stvari rješavati nasilno. Šaljemo mu poruku i da je onaj tko je veći i snažniji taj koji određuje što se smije, a što ne smije. Zapravo sebe dovodimo u situaciju da jednom kada dijete odraste i postane snažnije od nas ono može udariti i zlostavljati nas. Ujedno ga učimo da kada mu se nešto ne svidi, to jednostavno može riješiti nasilno. Kada udarimo dijete također šaljemo poruku da stariji, veći i snažniji ljudi imaju pravo udariti mlađe, manje i slabije ljude. Kako onda kazniti dijete jer je udarilo nekog? Pa dijete je samo primijenilo ono što je naučilo kod kuće!
Treba imati na umu i da svaki udarac boli, ne samo fizički nego i psihički. Svaki put kad udarimo dijete narušavamo njegovo samopouzdanje, a istraživanja su pokazala da fizičko kažnjavanje usporava dječji razvoj i stvara dugoročne posljedice i probleme. I ne samo to! Znanstvena istraživanja su pokazala i da fizičko kažnjavanje kod djece stvara ogroman strah koji može blokirati neke dijelove mozga, zbog čega ta djeca imaju slabiju koncentraciju i nisu sposobna učiti, što dovodi i do lošijih rezultata u školi. A to je, opet, nažalost, nekim roditeljima razlog za kazne u vidu udaraca.
Nasilje također rađa mržnju i narušava odnos povjerenja između roditelja i djeteta. Dijete koje roditelji tuku je puno mržnje prema onome tko ga tuče ili, u najmanju ruku, nema lijepu sliku o svojim roditeljima, ne poštuje ih.
Pa kako bi onda trebalo odgajati djecu? Najjednostavnije rečeno – ljubavlju. Ljubav je moćna. Ljubav je strpljiva, ljubav je pažljiva, ljubav ne traži svoje… Kada razmišljamo o ljudima koje cijenimo, najčešće su to oni ljudi koji nas podržavaju i ohrabruju, a ne oni koji nas omalovažavaju, bez obzira bilo to omalovažavanje riječima ili udarcima. Budimo roditelji koje će djeca cijeniti, oni koje će gledati kao svoje uzore, u kojima će pronaći pomoć i ohrabrenje.
U našem domu kao odgojna metoda postoji samo sustav nagrada i kazni. Nagrada se svodi na poklon, ili nešto što dijete veseli, poput igranja igrica. Za nepoštivanje pravila slijedi kazna. Kazna se svodi na oduzimanje onog što je djetetu bitno. Primjerice, ne može gledati televiziju ili igrati igrice. S time da je dijete uvijek upozoreno da ako nešto ne ispoštuje, neće uslijediti nagrada, nego kazna. I to sasvim dobro funkcionira. Tako se sasvim dobro priprema za život u kojemu se naši izbori svode na isto. Ako pogrešno parkiram, uslijedit će kazna. Ako se švercam u autobusu, platit ću kaznu. To je prava priprema za život, a ne udarci. Udarci ništa ne uče, osim da je nasilje prihvatljivo kada si u poziciji moći.
No, prije svega nastojimo odgajati razgovorom. Najvrijednije što djetetu možemo dati kako bi postao kompletna osoba jest posvetiti mu vrijeme. Prije svega kroz razgovor u kojem će nam se ono otvoriti i od nas potražiti savjet. Razgovor u kojem ćemo sudjelovati s pažnjom i zanimanjem, razgovor u kojem ćemo zajedno komentirati svakodnevne događaje ili ono što nas muči.
Da ga tučemo, kako bi uopće mogli razgovarati? Između nas vladao bi odnos ljutnje, a ne ljubavi i razumijevanja.
Ne bi ni zadovoljili formu pravde. Jedini način kroz koji se zadovoljava pravda je kroz sustav nagrada i kazni. Ništa više, ništa manje od toga. A sve to mora biti prožeto ljubavlju i razumijevanjem. Jer ako se svi složimo da je ljudski griješiti, onda moramo imati razumijevanja i za to kada naša djeca pogriješe. I biti pravedni, a ne prvenstveno strogi roditelji kojima je „batina iz raja izašla“. Jer nije. Batina je put u pakao. Pakao loših odnosa, prije svega.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash