Kada utihnu žene, tko će rađati? Tko će rađati, kada se ugasi svjetlost u tim nebrojenim očima punim nade i povjerenja? Kad ih izigra, ponizi i pregazi sustav?

Država koja želi demografski obnoviti zemlju, trebala bi se ozbiljno zamisliti nad svim pričama žena s poroda i spontanog pobačaja, koje slušamo ovih dana. Nad strahom, boli, poniženjem koje su prošle, i prolaze, žene.

Koliko god mi bilo prekrasno iskustvo samog poroda, i koliko me učinilo snažnom, o čemu sam pisala u prethodnom blogu, toliko mi je ono što se događalo nakon poroda, nakon što je suprug otišao, predstavljalo pravu noćnu moru iz koje sam željela što brže izaći. Probuditi se, pobjeći. Ne spominjati, ne sjećati se, ne pisati.

Meni je iskustvo nakon poroda toliko bilo loše, da sam rekla da ću sljedeći put ići rađati u privatnu polikliniku. No, sljedeći put nije se dogodio. Ja sam utihnula. A željela sam još djece. No, ne i u ovakvom društvu, i ne pod svaku cijenu.

Ministar zdravstva kaže da su Hrvatskoj najbitnija djeca. Ja nisam doživjela da to mišljenje prevladava u njegovu sektoru. Kad sam rodila, bila sam toliko uzbuđena i ushićena da, čekajući da mi donesu dijete, uopće nisam primjećivala što se zapravo događa oko mene. No, oči su mi se ubrzo otvorile i uzbuđenje se pretvorilo u gorčinu. Nisam tada razumjela čistačice koje su žurno tražile pidžamu, jedva podižući pogled, koliko su pod pritiskom tog istog sustava, koji će ubrzo pritisnuti i mene, i ugasiti i u meni veselje. Jedan od najljepših odjela, onaj na kojem, uglavnom, nema nikakvih bolesti, već se svjedoči čudu novoga života, postao je odjel terora i poniženja.

Znate kako su svima bebice drage, lijepe, svi ih žele dotaknuti, nositi i brinuti se za njih? E, pa njima nisu.

Nakon dva sata čekanja, napokon su mi medicinske sestre donijele dijete. U sobu je potom uletjela starija sestra, vrlo ljubazna, ali premorena sestra, koja mi je na brzinu pokušala objasniti dojenje.  Vidjelo se da radi preko svake mjere, da ona jedna obavlja posao za više njih. Brzo je otišla, imala je još puno soba za obići. Nama je dojenje, srećom, krenulo iz prve, pa nije više bilo potrebe za ikakvim intervencijama i pomoći.

Odjel rodilja je djelovao pomalo realsocijalistički, tako je bio uređen i opremljen, a tako su se i na njemu ponašali.  Ja baš inače nisam sklona prigovaranju, ali iz bolnice sam se vratila toliko istraumatizirana, da sam svako malo pomislila da ih moram tužiti za duševne boli.

Ovako, nakon proteka vremena, čini mi se da je svim pogreškama uzrok odabir pogrešnog zanimanja.

Tu je i manjak sna kod pojedinih djelatnika, loša oprema i onaj naš mentalitet da neki rade za troje, dok to ostalo troje na poslu zabušava. Nekima je glavna zabava iskazivanje moći nad rodiljama, što pak upućuje na loše vodstvo, odnosno na to da nad njima samima netko konstantno pokazuje mišiće. To je taj začarani krug nasilja.

Koliko sam čula, neke su sestre, radile prekomjerno i prekovremeno, i stvarno im se vidjelo da padaju s nogu od umora. Neke druge su, pak, imale i volje, i vremena, i snage, biti ušminkane i sređene. Šetale su se poput manekenki, i hihotale s doktorima u sobi za pušenje, ispijanje kavi, ili čemu god im te sobice služile. Dakle, ima volje za sve, samo ne za posao.

Svega dva puta stisnula sam onaj gumb za pozivanje sestre, jer me bilo strah njihovog verbalnog nasilja. Rekoh si: „Radije ću sve napraviti sama i otrpiti u tišini što moram biti ovdje.“  Ispočetka sam vjerovala da su one tu zbog nas, a ne mi zbog toga da bi one imale opravdanje za plaću. Kada sam prvi put stisnula gumb,  bilo je to da zamolim sestru, da mi pomogne bebu staviti u krevetić.

“Što si vi umišljate, zbog toga se ne zovu sestre u pomoć”, izderala se na mene. A mene je bilo strah da mi ne ispadne dijete iz ruku. Nisu me pustile samu na WC, jer mogu imat vrtoglavicu i past, a to što mogu s djetetom na rukama past, kao da nikog nije bilo briga. Halo, ministre, jesu li Hrvatskoj doista najbitnija djeca?

Poslije se ta ista ismijavala sa mnom kako se sva  tresem jer sam ih tražila, zamislite samo, da mi, nakon što cijelu noć nisu previle i okupale dijete nakon poroda, pokažu kako se dijete previja. To se, naravno, njima nije dalo, pa su me učile rodilje u sobi, jednako umorne kao što sam i ja bila. Ne, nije to bilo obično mijenjanje pelena. Bolnica je imala neko svoje posebno previjanje sa švedskim pelenama za koje nam nikad nisu objasnili čemu služi, i ne znam ni dan danas. Čim sam došla kući, patronažna sestra je rekla da to nije nimalo potrebno.

Odustala sam od stiskanja gumba. Nisam ih više zvala, no onda bi se one same pozvale, iz sasvim neshvatljivih razloga.

Krenem dijete uspavljivati, tepam ja njemu da spava jer bebice moraju spavati, doleti u sobu jedna mlađa sestra i počne se derati na mene: „Koju ste vi to knjigu čitali, tko vam je rekao da dijete mora spavati?!“ To su čule.

No, sestra se pravila gluha, kada sam ih tražila da bebi očiste nos. Primijetila sam, naime, da je bebi puna desna nosnica, i kad jede, da se čuje hroptanje.

Pravile su se gluhe i kada su blizanci moje cimerice neutješno plakali. Majka koja je ležala sa mnom u sobi, a rodila je blizance, cijelu se noć prije odlaska kući tako sama borila s bebama koje su neprestano plakale, a da joj nitko nije došao pomoći. Pravile su se da ne čuju, a čule smo sve.

Pravile su se i da ne vide. Druga mi je cimerica, koja je deset dana ležala zbog carskog reza, kad sam došla, pričala kako im danima nisu promijenili krvave plahte. One nisu vidjele skorenu krv.

No, zanimljivo, kad je glavna sestra zadnji dan vidjela moga supruga, koji je došao po mene i kad je shvatila čija sam žena, odnosno da ga privatno poznaje, rekla je doslovce: “Trebali ste mi reći prvu večer” . „Onda bi se bolje ponašali?“, uzvratih joj. Zašutjela je.

Prema nekima su se, zaista, ti isti ljudi bolje ponašali. Taman u isto vrijeme jednom našem poznatom televizijskom voditelju rodilo se dijete. Družili smo se svi sa svojim obiteljima u čekaonici, dok je on stajao cijelo vrijeme u kutu, kod lifta. U jednom trenutku je naš voditelj, kojeg svi cijenimo po dubokom osjećaju za jednakost i pravdu, dobio odobrenje za ulaz na odjel. Mogao je svoje dijete vidjeti direktno u sobi, iako je harala svinjska gripa. Neka su djeca rođena prijevremeno, s malom porođajnom težinom, a bilo je i trudnica koje su čuvale iznimno rizičnu trudnoću i kontakt s bebama je bio zabranjen, pogotovo ulasci na odjel. Stajali smo vani, i onda je neka žena prokomentirala na sav glas: “A rekao je da ne želi nikakve protekcije!” Ljudi su bili bijesni!

Istovremeno, ni moje dijete, a niti dijete mase drugih žena, od kojih su neke rodile carskim rezom i nisu ih mogle nositi, sestre niti jedan dan nisu uzele na ruke i pokazale očevima i najbližoj rodbini, čak ni preko stakla. Iako je to po bolnicama uobičajena praksa.

No, najgori je bio zadnji dan. Sve smo morale skinuti gaće, zadignuti spavaćice i pokazati vagine. Jer dolazi On, predstojnik klinike. To je bio Njegov pregled. Pregled koji ne služi ničemu, osim iskazivanju moći, i – poniženju. Poslušale smo, jer tri dana nismo oka sklopile i nismo imale snage za borbu. Poslušale smo, da nas, napokon, puste kući. Poslušale smo, da nas ne prozovu ludima. Jer, doktori to mogu. Zalijepe ti dijagnozu samo tako. Nije se s rogatima bost.

Ministar kaže: „Djeca su Hrvatskoj najbitnija.“ Kojoj to Hrvatskoj? Samo Hrvatskoj na papiru. Ovoj Hrvatskoj, od krvi i mesa, i u bijelim i plavim kutama, nisu.

Kad imaš vezu, ili si dijete nekog poznatog, onda si bitno dijete. Kao žena si nebitna. Bitna si, možda, samo dok si trudna, dok si fertilni kontingent, i nosiš dijete, bitno na papiru, statistički bitno, demografski bitno. Vrijeme je da se to, napokon, promijeni.

Jer, kada utihnu žene i odustanu od borbe, tko će rađati? Tko će rađati, kada se ugasi svjetlost u tim nebrojenim očima punim nade i povjerenja? Kad ih izigra, ponizi i pregazi sustav?

Zato: Prekinimo šutnju!

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash