Nešto najbolje što vidjeh na društvenoj mreži je ona objava, ne znam čija, u kojoj piše kako se ljudi za svašta brinu, a taj netko ima problem što ne može naći gdje mu počinje selotejp. Koji super problem!
Ili posao pakiranja poklona…znaš da će tvoje umatanje u lijepi papir i mašnu usrećiti nekoga, dok umataš već vidiš tuđi osmijeh…hm…pa se tako onda pitam mogu li se nervirati manje ili što je vrijedno nerviranja. Biram li i kako svoje bitke…
Ono što sigurno mogu tvrditi je da svojim ljudskim nastojanjem mogu napraviti nešto bolje, ali i da mi ono neće pomoći promijeniti ono što moram prihvatiti, i izvan je ljudskog utjecaja.
Mi ljudi često smo skloni umišljati da ja sve na nama. Nije. Svjedokom sam čestih okolnosti u kojima nije moguće mijenjati stvarnost kako misliš da je najbolje. I onda se živcirati, čemu? Želim imati problem gdje počinje selotejp.
S druge strane, natovari se toliko toga da si zatrpan svakidašnjicom koja nije ono što bi htio i kako bi htio. I zahvalan si. Jer dar je prepoznati nešto dobro u svemu.
Vrijeme uvijek pokaže je li vrijedilo.
Ako i nije, žaliti je isto gubitak vremena…ali barem naučiš. Birati svoje bitke, prihvatiti darove, zahvaliti i za loše. I željeti. Imaš pravo. Željeti. Strastveno. I poslije ne žaliti jer ti se ostvarilo.
Vidim svaki dan ljude koji imaju predivne probleme. Vjerujem da je svakome njegova muka najteža, ali problem selotejpa naspram muke od obveza, i svega na što nemaš utjecaj, je ipak pomak. Pomak u kojem mijenjaš svoju stvarnost, a uvijek ti pruža i mogućnost da malo predahneš u svom mikrosvijetu.
Želim vam svima problem tipa gdje počinje selotejp.? U problemu takve vrste nije moguće plasirati se kao žrtva okolnosti i baš lijepo da je tako.
Sabrina Pejić
FOTO: Alter