Ma što vam pričali, današnja djeca nisu uopće loše odgojena. Proširila se ta neka fama o djeci koja vrište, prave nerede, ne mogu se kontrolirati, razmažena su, a to uopće nije tako. Današnja djeca jednako su djeca kao što su bile i generacije prije njih. Današnja djeca sasvim su pristojna, samo su odrasli – čangrizavi. A to je odraslima malo teže priznati.
Hotel pun djece
Provela sam ljetovanje u hotelu punom djece i znate što – nijedno dijete nikome nije smetalo. Dogodila se samo jedna nemila scena, ako se to tako može nazvati. Roditelje je djelatnica hotela zamolila da njihova djeca ne trče po prostoriji, ne zato što bi nekom smetalo što trče, nego zato što je čistačica prala podove. Roditelji su upozorili djecu, i zamislite, djeca su poslušala.
Nije bilo čangrizavih pojedinaca, jer srećom, u hotelu i borave samo roditelji s djecom. Događaj dana je bio mini disco. Događaj je to u kojem glavnu riječ vode djeca: nastupaju uz glazbu koju im animatori puštaju s razglasa predvodeći ples.
Iako je bilo i malih beba, nije bilo ostavljenih pelena na plaži koji drugima dolijeću na ručnik. To uostalom nikada nisam ni vidjela, samo sam čula priče o tome. Puno priča pa sam po zakonu vjerojatnosti to morala vidjeti. Ali, eto, nisam. To je nešto na što se „djecomrsci“ obično žale. Ali ovdje nije bilo „djecomrzaca“ kojima smeta što djeca trče, razgovaraju i jednostavno – postoje.
Što se to društvu dogodilo da su djeca postala smetnja? Nije mi jasno kako se stvorila ta fama oko djece.
Djeca su veselje
Djeca su veselje. Djeca prenose radost. A i kad su neraspoložena i izražavaju ljutnju, bol ili tugu, to je iskreno. Za razliku od odraslih djeca nisu vampiri koji će ti isisati svu energiju. Nisu zlobna i neće te namjerno prevariti.
Netko će reći: „Djeca rade gluposti.“ Da, radili smo ih i mi kad smo bili djeca. Ali ne rade li ih i odrasli?! Gledala sam dvoje odraslih kako slažu ogromne gromade kamena u moru. Vrlo nestabilnu piramidu. Bili su tako ponosni na sebe i nisu ni pomišljali da rade nešto loše. A piramida je bila vrlo nestabilna. Što je najgore, u moru je puno mališana i dovoljan je bio jedan malo veći val, ili zapuh vjetra, pa da se to nekom djetetu stušti na glavu. S kobnim posljedicama.
Da je moje dijete pokazalo inicijativu da gradi takvo nešto, ja bih ga oštro upozorila. Ovo dvoje se ponosno fotografiralo uz svoje „remek-djelo“. Zanimljivo nitko im nije prigovorio da su bezobzirni, bez kontrole i neodgojeni. A toliko su stari, četrdesetak godina imaju, i morali bi znati. Ali ne znaju. Jer ni nekadašnji odgoj nije odradio svoje. Da je, svima bi nam sad bilo puno bolje. Jer današnji četrdesetogodišnjaci odgajaju djecu i kreiraju stvarnost. Kad prigovarate, dakle, današnjoj djeci, prigovarate ne njima, nego njihovim roditeljima i onima koji su ih takve odgojili. Negdje u „blaženim“ osamdesetima.
Iva Kozarac
FOTO: Vidar Nordli-Mathisen/Unsplash
