Sigurno se mnogi od vas sjećate serije koja se svojevremeno prikazivala na TV-u, a zvala se „Zona sumraka“. Sjećam se čak i pomalo zastrašujuće glazbe koja ju je pratila. Koliko se sjećam, nekako je bila na granici horora sa svojim scenarijima u koje su glavni likovi upadali, a scenarist je uvijek ostavljao mogućnost da zastrašujući događaji budu zapravo stvarni.
Scenarij mog stvarnog života u proteklih malo više od tjedan dana je zapravo pomalo nalikovao na tu fantastičnu seriju, no najveća razlika je bila u tome što je većina tog scenarija bila istinita, a manji dio mog mozga odgovornog za racionalno razmišljanje, se nadao da je to sve jedna noćna mora iz koje ću se u znoju probuditi i poslije nastaviti normalno (koliko mi s MS sustanarkom to možemo) živjeti. Pokazalo se da je istina negdje između. Negdje u zoni sumraka.
Duboka venska tromboza
Prvo se moram nadovezati na svoj posljednji blog u kome sam još bila u toplicama i sa strahom mislila da bolovi i otežano kretanje u desnoj nozi, pripadaju MS pogoršanju. Tada sam mislila da je strašno kako me sustigla i najviše sam zapravo bila ljuta jer sam fizički jako lijepo napredovala i onda paf, ne mogu na nogu.
Danas bih bila sretna da je došlo „samo“ do pogoršanja. Naime, dogodilo se nešto puno gore. Nešto zbog čega sam bila životno ugrožena, a da toga neko vrijeme nisam bila niti svjesna. Dogodila se jedna od onih stvari za koje uvijek misliš da se događaju nekome drugome. Dogodila mi se DVT, iliti duboka venska tromboza.
Kada je moj liječnik obiteljske medicine izrazio sumnju na DVT, i poslao me na hitnu, moram priznati da nisam u potpunosti htjela povjerovati u to i definitivno je nisam preozbiljno shvatila. Kada sam došla na hitnu te kada su nalazi krvi pokazali da bi mogla biti, te kada su me ipak poslali doma uz upute da svaki dan do ponedjeljka dođem preventivno na injekcije heparina, malo jesam to ozbiljnije shvatila, ali sam si mislila, pa da oni misle da je stvarno došlo do DVT, vjerojatno me ne bi slali da 3 dana dolazim i hodam s trombom u nozi.
Nedostatak dijagnostike
Ispostavilo se da bi. Da te zbog nedostatka mogućnosti dijagnostike u tom momentu, bez ikakvih problema šalju doma, unatoč sumnji u vrlo tešku i opasnu dijagnozu. Njihovo objašnjenje za takvo postupanje je, da se pokazalo kako određene povećane vrijednosti u krvi imaju 50:50 šansu da je zaista riječ o DVT te stoga neka ja samo mirujem i dolazim 3 dana na nisko molekularne heparinske injekcije. Na moju opasku da živim u zgradi bez lifta i moram proći nekoliko redova stepenica dolje pa gore, djelatnica je samo iz komentirala : „No, krasno.“
Srećom, ubrzo sam nazvala svoju dragu bivšu razrednicu koja mi je nanovo objasnila i upozorila na neke stvari o toj dijagnozi koje sam ja kao svaki pravi pacijent, pozaboravljala. Tako sam konačno i ja postala apsolutno svjesna ozbiljnosti situacije.
Konačno je došao i taj ponedjeljak, dan kada u bolnici rade tzv. dopler krvnih žila i sumnje su se obistinile. DVT je tu i ne misli sama od sebe nestati, nego me hitno smještaju na odjel uz strogo mirovanje. Toliko strogo, da sam se jedva izborila da sama idem do WC-a. Ostalo sve sam obavljala u krevetu. I tako provela 7 dana nove zone sumraka. Možda bi bilo točnije reći, sumraka našeg zdravstva.
Nemam želudac sada sve natenane opisivati, ali neke stvari moram opisati. Barem one najupečatljivije.
Zona sumraka zdravstva
Dakle, u 21. stoljeću, u kojem se svi nešto hvale i spominju standarde Europske Unije, po kojima bi članice Europske Unije trebale živjeti, u našoj sobi su bili sljedeći standardi: u sobi koja je predviđena da bude trokrevetna, nagurano je 4 kreveta. Samim time, jedan krevet je u potpunosti kraj ormara što čini ormare neupotrebljivima. Tako stvari većim dijelom imamo u torbama ispod kreveta, a manjim u malim ormarićima.
Također u sobi ne postoji niti slavina s vodom, a kamoli WC ili tuš. Postoji jedan WC i jedan tuš za tri sobe. Tuš naravno i nije prilagođen slabo pokretnim osobama. To je vjerujte samo jedan manji dio uvjeta u kojima se tamo živi i radi. Jedino su moje drage kolegice i kolege (one koje su hrabro ostale zaposlene u Hrvatskoj) prepune lijepih riječi i osmjeha koje dijele u svakoj situaciji.
Dakle ti europski standardi su izgleda više namijenjeni kontroli veličine i boje paradajza, nego poboljšanju kvalitete života.
U cijeloj toj priči sam zapravo zahvalna dragom Bogu što nije dozvolio da se tromb otkine i otpluta u pluća ili mozak. Hvala Ti Bože i na svim ljudima koji nisu dozvolili da padnem u depresiju i lakše izađem iz zone sumraka. Znaju oni koji su to – naravno moj suprug i djeca, roditelji, sestra, divni prijatelji i rodbina…
„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista , tko god ište i prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se“ (Mt 16, 25-26)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Sharon McCutcheon/Unsplash