Kada malo bolje razmislim, ljudski život je zapravo jedno ogromno platno satkano od niza odluka. Stalno odlučujemo, stalno. Ponekad su te odluke vrlo banalne, tipa što ćemo pojesti, skuhati, obući, hoćemo li negdje otići pješice, autom ili biciklom. Neke su malo kompliciranije, pa odlučujemo hoćemo li učiti i koliko, koliko ćemo se školovati, hoćemo li prihvatiti zaposlenje koje nam se nudi. Neke još kompliciranije, a tiču se npr. krova nad glavom, eventualnog odlaska ili promjene posla, promjene zemlje stanovanja… I nemoguće je provesti život bez da više ili manje ne preispitujemo ispravnost donesenih odluka. Često se pitamo da li je ono što smo odlučili dobro ili loše za nas.
Postoje li zapravo uopće potpuno dobre ili potpuno loše odluke? Čini mi se da većina ljudi misli kako naše odluke baš to i jesu, dobre ili loše, no ja mislim da zapravo nema u potpunosti loše odluke, ako si i iz one odluke koja te možda i odvela u nešto lošiji smjer, nešto bitno naučio. Rekli bismo, savladao si jednu životnu lekciju.
Od kada živim sa svojom MS sustanarkom, više nego ikada i brže nego ikada, moje se odluke isprepliću. Morala sam, i stalno moram u kraćem vremenu i na relativno nepoznatom terenu donositi niz odluka. Pošto se stalno nešto mijenja, tako se i moje odluke moraju često mijenjati. Dobro, to se ne čini kao nešto strašno, ali kad su ti tijelo i um usporeni, a ti moraš reagirati odmah, e to je već malo kompliciranije.
Tako se može dogoditi da se npr. spremam van, u običnu šetnju, i dok mi usporeni um donosi odluku što bi bilo pametno odjenuti, pa usporeno tijelo to sve pronađe, lako se može dogoditi da se u međuvremenu vrijeme promijeni, pa sam izašla s debelom jaknom, a već neko vrijeme sije sunce. To je znači bila loša odluka, a možda i dobra. Idući put ću definitivno neposredno prije izlaska još jednom provjeriti vremensku situaciju vani. Ovo spada u one banalnije odluke, ali u životu nas koji živimo i nije toliko banalno koliko se čini na prvi pogled, jer veliki postotak nas ima problema s termoregulacijom.
To se najviše odnosi na probleme koji se mogu javiti kod pregrijavanja organizma, a ponekad i kod naglih temperaturnih promjena. Jako loše reagiram na pregrijavanje, doslovno mislim da ću se onesvijestiti ako osjetim da mi je prevruće. Osim toga, mogu osjećati i neobične senzacije po koži u vidu da je ne smijem dotaknuti, a jako me svrbi. I meni je to smiješno. A samo zato što sam donijela tada lošu odluku.
Kada smo već kod termoregulacije, definitivno je bila i loša odluka da jednog vrućeg ljeta, prije koju godinu, ostanem još pola sata u prohladnom moru. Da, dobro ste pročitali, još pola sata, što znači da sam već bila barem pola. Ne odmah, ali za neko kraće vrijeme cijelo tijelo mi je utrnulo. Ali baš cijelo. Niti jedan dio kože nisam osjećala. Ništa. Sjedila sam na ručniku, imala sunčane naočale koje su prikrile panični pogled, lažni osmijeh sam već odavno izvježbala i samo sam mirno čekala da prođe. Ubrzo i je, pa se moja loša odluka zapravo pokazala dobrom, jer mi toliko dugo zadržavanje u hladnoj vodi više nije palo na pamet.
Osim dobrih i loših odluka postoje i tzv. dobre i loše stvari koje se čovjeku događaju. Što se mene tiče i tu vrijedi isto pravilo. Nema u potpunosti loših stvari. Pogotovo ako imaš vjeru. Ma ako i nemaš.
Tako sam igrom slučaja svoje papire za toplice poslala u one toplice u koje to nisam namjeravala. Možete si samo zamisliti količinu mog iščuđavanja kada sam dobila poziv da dođem u te druge toplice, a bila sam 100 posto uvjerena da nisam njima ništa slala.
Da li je ova situacija dobra ili loša, zapravo će vrijeme pokazati. U svakom slučaju sam i odluku hoću li ići tamo ili ne, morala donijeti brzo. Donijela sam odluku da idem, jer već znam da nema u potpunosti loših odluka ako mene pitate.
Tako se opet isponova volim prisjetiti Isusovih riječi upućenih slijepom Bartimeju kada je učinio da progleda: ”Idi, vjera te tvoja spasila!”
Mirjana Krpelnik
FOTO: Thought Catalog/Unsplash
