Meni ponekad bude žao djece s kakvim  sve roditeljima žive. Samoživi, sebični pojedinci bez ikakvih roditeljskih kompetencija kojima je stalo samo do vlastite ugode i dobrobiti. To je također slika nekih roditelja!

Obično svi pričamo o tome kako su današnja djeca neodgojena, sebična, razmažena i zločesta, a zločestoću i nedostatak roditeljskih kompetencija prešućujemo. Šutimo i kada znamo da se između četiri obiteljska zida odvija zlostavljanje ili zanemarivanje djece, šutimo kada vidimo na cesti ili u parku da roditelj grubo postupa s djetetom, šutimo kada vidimo da se roditelj ne posvećuje djetetu već samo sebično gleda kako da ugodi sebi.

A onda se kolektivno zgražamo nad vijestima kao što je ona o nasilnom ocu s Paga koji je jednog jutra bacio svoje četvero, još snene, djece s prvoga kata. Pritom nam nije nimalo neugodno, kao susjedima, pred novinarima pričati kako smo znali da tu nešto ne štima, kako smo primjećivali da su djeca zanemarena.

Zašto šutimo pred takvim događajima? Zašto progovaramo kad je već kasno i kada se nesreća dogodila?

Ja živim u jednom mirnom kvartu gdje pouzdano znam da roditelji brinu za svoju djecu. No, prije nekoliko godina u naselje se doselila neka čudna, poprilično nesređena, mlada obitelj. Nije prošlo niti nekoliko dana, a njihovo je malo dijete, dječak od nekih tri godine naseljem lutao sam. U tom svom lutanju zatekao se na mojim vratima. Kako se nisam upoznala s novopridošlim susjedima koji su, kako se kasnije pokazalo, živjeli kuću do mene, ostala sam u nemalom šoku. Nepoznato dijete stajalo mi je na vratima, dijete koje jedva govori, dijete koje mi ne zna reći ni kako se preziva, niti gdje živi. Osvrtala sam se po dvorištu nadajući se da ću ugledati nekoga odraslog. Ali dvorište je bilo pusto, nigdje nikoga.

Uvela sam dijete u kuću, dala mu igračke da se igra, i sva uznemirena nazvala policiju. Policija je brzo stigla. Dok smo tako stajali i pričali na vratima, na ogradi susjednog dvorišta s malom bebom u naručju, pojavila se majka. Ona je zaspala. To je bilo njezino opravdanje. Opravdanje koje to nije. Jer, mogla je zaključati barem vrata, ako već spava dok joj je malo dijete budno. Ja to sebi nisam dopuštala dok mi je dijete bilo malo, a bome si ne dopustim ni sada kada je već poodraslo. Znam, kad imaš bebu iscrpljen si od umora, ali nema opravdanja da ti zato drugo dijete odluta, da ga zanemariš. “Dobro ste postupili”, rekoše mi policajci i odvedoše dijete majci. Što je poslije bilo, ne znam, jer su brzo nestali iz našeg kvarta, odselili su drugdje.

No, poanta je da treba zvati službe. Treba službama ukazivati na roditelje koji to nisu, supružnike koji to nisu, veze koje to nisu. Treba ukazivati na zanemarivanje i zlostavljanje, ne smijemo zatvarati oči pred nasiljem, pojačavati glazbu ili pojačavati televizor kada čujemo neku viku ili dreku u susjedstvu. A to obično činimo. Pa zbog nas koji smo šutjeli kada nije trebalo, ispaštaju oni najneviniji.

Iva Kozarac

FOTO: Unspash