Glavna premisa, a ujedno i težišna točka aktualnog filma „Joker“ redatelja Todda Phillipsa leži u ispreplitanju motiva mira i nasilja kao dva polarna opozita. Ispreplitanje spomenutih motiva je, međutim, dovelo i do žestokih globalnih bitaka na ideološkom polju, a ulogu glavnog aktera u spomenutim bitkama igra prije svega američka (ali i ostala) publika. Upustite li se u Google pretragu s nadom da ćete naći pokoju suvislu rečenicu o filmu, dočekat će vas razna mišljenja koja jedno drugome također predstavljaju suprotnosti.
Autentičan prikaz nasilja ili filmski promašaj?
Ideološki plane ovdje predstavlja presudan faktor, a kao takav polarnosti daje na puno većem značaju. Slovenski filozof Slavoj Žižek tvrdi kako je primarna, nazovimo to tako – “funkcija” filma oslikavanje nasilja, a ne poticaj na nasilje, dokumentarist Michael Moore smatra da “Joker” daje iskren uvid u paklenu zbilju siromašnih i svih onih koji samo svojim postojanjem mijenjaju status quo, dok Peter Bradshaw (Guardian) na film gleda kao na najveći filmski propust godine. Prašini koju je “Joker” digao pri dolasku u kina diljem svijeta nije bilo kraja kada je Stephanie Zacharek za magazin Time potpisala oštru kritiku Jokera kao lika, napisavši da se u Americi svakog drugog tjedna odvijaju strahoviti nasilni činovi iza kojih stoje likovi poput njega. Zašto je “Joker” Todda Phillipsa prouzrokovao toliko snažnu medijsku lavinu?
Poremećeni klaun
Naime, radi se o kinematografskom komadu koji u prvi plan stavlja muškarca koji nipošto ne zadovoljava standarde modernog društva. Arthur Fleck, protagonist „Jokera“, čiju ulogu fantastično tumači Joaquin Phoenix predstavlja čovjeka koji egzistira na marginama prostora i vremena, na periferiji čovječanstva, pojedinca koji parazitira na snovima, željama, ambicijama, i u konačnici, životima dominantne kaste. Takvima su predstavljeni inceli u današnjem društvenom poretku – kao dodatni, ali svejedno suvišan sloj kompleksnog sustava. Taj sustav, smatraju oni na vrhu hijerarhijske piramide – teži savršenstvu – a kako je do savršenstva općenito teško doći, što zbog migranata koji godinama dominiraju na tržištu rada, što zbog struktura koje teže ujedinjenju, a istovremeno postavljaju uvjete, stvara se osjećaj patriotizma prema sustavu koji ne vidi razliku između onih koji ga hrane, i onih koji ga pljuju. Naizgled nasumični, u očima vladajućih najvjerojatnije„nevini“ bystanderi u filmu su portretirani kao žrtve ludila Arthura Flecka, poremećenog klauna i neuspješnog stand-up komičara, i iako gledatelji dobiju sasvim realnu percepciju tog ludila, film na kraju ostavlja dojam da njegov downward spiral kreće iznutra. To, naravno, ne može biti dalje istini.
Žrtva sustava
Arthur je „u grubo“ predstavljen kao žrtva, odnosno direktan proizvod sustava. Njegova metamorfoza iz Arthura Flecka u Jokera potaknuta je, može se reći nasilnim izbacivanjem njege koja je osobi poput njega prijeko potrebna, a za to je, kako film jasno aludira – krivac država. Nakon tog ključnog plot pointa, Arthur počinje gubiti kontakt s realnošću, a njegova također bolesna majka, s kojom živi u zaista lošim uvjetima igra ulogu indirektnog sabotera njegove anarhističke, revolucionarne prirode. Žena je to koja pati od narcisoidnog poremećaja ličnosti i psihotičnog poremećaja, a kao takva predstavlja onaj najružniji spektar društva osamdesetih godina – izuzetnu povodljivost, ali i nezdravu fascinaciju televizijskim personama. Zaluđena je likom buržoazijskog lorda Thomasa Waynea, i kroz niz turbulentnih događanja Arthur dolazi do spoznaje je on Wayneov biološki potomak. Ta spoznaja, točnije taj događaj je glavni A-B-A-B katalizator same radnje, ali i glavna poveznica između društva fiktivnog „Gotham Cityja“ i stvarnog svijeta. Kada Arthur napokon stupi u kontakt s Thomasom, on njegovu majku naziva ludom, od Arthura traži da se drži podalje od njega i njegova sina, Brucea Waynea.
Ni Arthurova majka nije “prošla lišo”
Ni Arthurova majka nije „prošla lišo“. Saznajemo da je ona, fizički i mentalno zlostavljajući svoga sina, utjecala na konačan, apsolutni razvoj njegova ludila. Njeno smaknuće (za koje je odgovoran Arthur) zapečatilo je ludilo njezina sina, te je u tom prijelomnom trenutku Arthur potpuno prihvatio personu Jokera. Lik talk show voditelja, Billa Murryja – prikazan je kao lik bez „kontekstualnog kompasa“, što se da jasno iščitati onda kada Arthura naziva psihopatom bez koji pati od manjka moralne vertikale, referirajući se pritom na Arthurovo ubijanje nekolicine mladića koji su ga, potaknuti njegovim naglim smijehom (a on je, kako saznajemo u filmu, produkt Arthurovog poremećaja), počeli tući i cipelariti. Kada Arthur ubija Murryja pred očima američke javnosti – ulice Gotham Cityja bivaju preplavljene Jokerovim sljedbenicima. Jedan od njih ubija Thomasa Waynea i njegovu ženu Marthu, time započevši svima poznat plot „Batmana“.
„Joker“ je svojevrsno remek-djelo
Apatija koja se može shvatiti kao univerzalni, opći okvir sadašnjice ujedno povezuje i sve motive kojima se „Joker“ bavi; mir, nasilje, ljubav (i manjak iste), siromaštvo, odnos društva prema pojedincu kojem je definitivno potrebna asistencija, ali kao neka vrsta filtera, osigurava jasan pregled društva koje nije sposobno kontekstualizirati revolucije, čovjekov karakter i njegovu osvetu – koja nužno ne mora biti usmjerena prema drugom pojedincu, kao ni određenoj grupaciji. „Joker“ je svojevrsno remek-djelo koje prikazuje incel populaciju onakvom kakva ona zaista jest – kao konkretnu žrtvu nemilosrdnog sustava. Svako nazivanje „Jokera“ pogonom za moguće individualno nasilje i revolucije samo pokazuje kako potpisnik pisanih redaka ili izgovorenih rečenica ne razumije položaj marginaliziranih skupina, kao ni poantu filma. Pozivanju na nasilje mjesta nema, nema mjesta ni okretanju glave na nasilje – nebitno iz kojeg poriva – ali ima mjesta prezentiranju i analiziranju tematike u pitanju. Gdje ćeš bolji medij, odnosno formu za postići spomenuti cilj od filma?
Ivan Slijepčević
FOTO: Niko Tavernise/Warner Bros. Entertainment