Nedavno me je prijateljica pitala zašto imam samo jedno dijete. Odgovorila sam joj: „Zato što sam tako odlučila.“ Ona je ostala bez teksta. Očekivala je, valjda, neku tužnu priču. Ili opravdanja. Ili barem duži razgovor o tome. Ali, smatram da se nemam razloga pravdati ikome. Sigurno ne zbog broja djece koje sam rodila. Ili nisam rodila.

Nimalo ugodno pitanje

U obranu svoje prijateljice moram reći da pitanje nije bilo, kako bi neki mogli zaključiti, ničim izazvano. Ali, vidjelo se da je to odavno zanima. Cijela priča započela je, naime, time što sam ja počela prepričavati želje moga djeteta. Ono me stalno traži, ispričala sam prijateljici, da mu rodim brata kako bi se on imao stalno s nekim igrati, poput ostalih njegovih prijatelja.

Nakon što sam to ispričala, prijateljica me pitala zašto nisam išla na drugo dijete. Usprkos mom otvorenom opisivanju djetetovih želja, moram priznati da mi to njezino pitanje nije bilo nimalo ugodno. Imala sam osjećaj da gura svoj nos tamo gdje mu nije mjesto.

Kratko sam odgovorila: „Zato što sam tako odlučila. Bilo mi je dosta jedno.“ Nju nisam pitala: „A zašto ti imaš samo dvoje?“ Ne pada mi na pamet petljati se u tuđe životne izbore. Ne zanima me to. Najmanje bitna stvar mi je koliko tko ima djece i ima li uopće djece. To je duboko intimna priča, i ne tiče se nikog.

Jesam li loša majka zato što djetetu nisam udovoljila želji i rodila mu nekog s kim bi se imalo igrati? Nisam. Ne smatram da su roditelji tu isključivo da bi ispunjavali želje djeteta. Ne smatram ni da  trebam ispunjavati očekivanja društva. Ne smatram niti da je moja uloga u društvu rađati djecu za Domovinu.

„Jedno dijete kao nijedno“

U razgovoru smo spomenule i ljude koji imaju više djece. Zanimljivo je da je njoj to bilo jednako šokantno kao i moje jedno. Gledala sam je i slušala kako se iščuđava, i bilo mi je jasno da su njezin život i životni odabiri rezultat ispunjavanja očekivanja društva.

Nepisana društvena norma je imati dvoje djece. „Jedno kao nijedno“, stara je uzrečica koja se kod nas upotrebljava bez razmišljanja, bez imalo svijesti o tome koliko je pogrešna, i koliko diskriminirajuća. Jer, kao ne znaš što je roditeljstvo i nisi „pravi roditelj“ ako nemaš više djece. A to više je dvoje. Zanimljivo je da je i troje u našem društvu već previše, podnošljivo, ali previše. O četiri i više nije potrebno ni pričati kakvo to zgražanje i osudu javnosti doživljava. Tako je jedna moja poznanica, kad je rodila treće, od susjede iz zgrade, umjesto čestitke doživjela nimalo ugodno pitanje: „Mislite li vi stati?“

Predrasude

A zašto bi itko stao? Zašto, ako ima volje i mogućnosti, ne bi imao puno djece? Zašto smo se ograničili na dvoje? Zbog čega je dvoje ideal? Nema nikakve znanstvene studije koja bi potvrdila takva naša razmišljanja i predrasude. Nema nikakve znanstvene studije koja bi potvrdila da nismo u stanju brinuti se za više od dvoje. Nema nikakve znanstvene studije da su djeca iz obitelji s dvoje djece uspješnija kasnije u životu. To je samo obična, nepisana društvena norma. Nju netko slijedi i drži se za nju kao pijan plota, a drugi ju ne slijede. Nemaju djecu, imaju jedno dijete, ili imaju četvero i više djece. Treba jasno i otvoreno reći da je to sasvim u redu. Da nema ništa loše u tome ako je netko odlučio ne imati djecu, i da je jednako tako sasvim u redu ako je netko odlučio imati jedno dijete ili sedmero djece. Svatko ima pravo birati svoj put i odlučivati sam, svojom glavom, o svojem životu i izborima. Iščuđivati se nad time, donositi sudove primitivno je i negira naše pravo da sami vodimo brigu o vlastitom životu i biramo kako ćemo živjeti. 

Iva Kozarac

FOTO: Ketan Rajput/Unsplash