Zašto se ljudi boje? Kod djece je to barem jasno. Čuju ili vide nešto strašno, što si ne mogu racionalno objasniti, obično to sanjaju i probude se vrišteći.
“Sanjao sam o Slenderini i kad sam se probudio vidio sam tebe!”, objašnjava mi dijete zašto se jutros hodnikom zaletilo kao furija u dnevni boravak.
“Da, malo bacaš na Slenderinu u toj haljini”, dobaci mi suprug.
Eto, tako sam ja doživjela da me se prepadne vlastito dijete. Jest da mu je poslije bilo smiješno, pa smo se svi skupa smijali strahu, i mom modnom odabiru koji malo “baca” na odabir likova iz horor filmova.
No, zašto se odrasli boje, i zašto se tako teško othrvaju vlastitim strahovima i nasmiju na svoj račun? Zašto su strahovi odraslih tako ozbiljni?
Jer, gotovo da nema stvari koju nije moguće racionalno objasnit i strahu, u 21. stoljeću doista nema mjesta. Sigurnost, pokazuju statistike, raste iz godine u godinu. Ipak, zadnjih tjedana, u ljude se uvukao strah od terorizma i terorista. Pri tom se teroristima smatraju ljudi koji pokušavaju ilegalno prijeći granice, a dolaze u Europu iz muslimanskih zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Ne zna se tko je prvi plasirao priču o “napasti s istoka”, ali ljudi su nasjeli. Sada ih prožima strah. Toliko da u svakom tamnoputom muškarcu vide prijetnju sigurnosti i panično ih prijavljuju policiji. Kao što je moje dijete jutros tati vrišteći potrčalo u zagrljaj, kada me je zamijenilo za lik iz popularne horor igrice, koju nikad nije igralo, ali svi o njoj pričaju. Slično je i s ljudima koji se boje migranata i terorizma u našoj zemlji. Nikad ih nitko nije vidio, ali svi o njima pričaju strašne, horor priče.
Nismo li malo prestari da bi vjerovali u horore? Jer, statistike pokazuju, od stotina tisuća migranata, samo tu i tamo pojave se oni loših namjera, isto kao i u općoj populaciji. Sigurnost je, usprkos brojnim izbjeglicama, u jednoj Njemačkoj, danas na višoj razini nego ranije. A u najvećoj su opasnosti, govore stručnjaci, upravo izbjeglice i migranti, zbog takvih lažnih, horor priča. Osim toga, postoje i službe sigurnosti, zar im tako malo vjerujemo? I na kraju, nismo li, ipak, malo prestari da bi vjerovali i bojali se hororaca?
Negdje sam pročitala da je cilj terorizma da potrese državu i društvo u korijenu, tako da mi iz straha od terora promijenimo način života. Gledajući ponašanje ljudi, čini se da u tom naumu uspijeva, i bez ijednog ispaljenog metka u našoj zemlji.
Mislim da se trebamo prvo osloboditi toga straha. Nije u redu da djecu odgajamo u strahu. Nije u redu da izvor našega straha budu ljudi koji trebaju našu pomoć, ili barem suosjećanje. Nije u redu nekome prišivati etiketu terorista zato što dolazi iz zemlje u kojoj postoje radikalne skupine sklone terorizmu. Jer, zapitajte se, možda ljudi upravo od toga bježe? Osim od rata, sukoba i neimaštine.
A ponekad treba imati i malo vjere. Treba imati i vjere u to da policija i sigurnosne službe znaju raditi svoj posao. Ponekad treba imati i malo one kršćanske vjere, na koju se čak 86 posto ljudi u ovoj državi poziva kada su popisi, pa stvarno povjerovati u onu biblijsku: “Ne bojte se, ja sam s vama!”. Na isti način kao što i malo dijete, kada se probudi vrišteći usred noći, povjeruje roditeljima koji kažu: “ Ne boj se, tu smo, nisi sam!”.
Strah doista nije od Boga, Biblija je prepuna citata koji govore o tome da u pravoj ljubavi i vjeri nema mjesta strahu, pa zato još više čudi zašto toliko onih koji se vole nazivati kršćanima, sada strahuju. Nema mjesta ni odbacivanju drugog i drugačijeg. Osnova vjere je ljubav, a u ljubavi nema straha.
U ljubavi bi prihvatili čak i jednu Slenderinu. Ona je strašna, a ne migranti. I strašno je kad dijete zamijeni mamu za Slenderinu. Moram prestati nositi tu bijelu haljinu.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
