Ako je žena ženi često vuk, onda je majka majci elementarna nepogoda.
Nemajka je naziv koji su u novije vrijeme izmislile žene i majke samo zato da se međusobno povrijede i ponize. Nemajka je žena koja ima dijete i griješi u brizi oko djeteta, žena koja griješi u dojenju i sastavljanju jelovnika, žena koja griješi u odgoju. Općenito, žena koja ima dijete, ali je nedostojna te uloge i vrijedna je svakog prijezira i mržnje.
U inat osudi, priznajem da sam i ja ponekad nemajka. Eto, puštam mužu da se bavi odgojem djeteta. Pustim ga i da radi zadaću s njim. Toliko nemajčinski netradicionalno.
Ponekad sam i nežena. Pustim supruga da usisa cijeli stan. Nekad mu dopustim i da oriba wc, a redovito i kuha. Neki susjedi nemalo su se začudili, a možda i sablaznili, kada su vidjeli da peče kolače.
Sad će mi pozavidjeti „wonnabe“ nemajke, odnosno na hrvatskom bi to bilo „one koje silno žele dobiti taj status“ (iako nitko stvarno ne želi). Ispada da se hvalim, pa koristim ovaj trenutak krive pretpostavke da kažem: “U životu ti je tako kako si posložiš.” Ali, nije tako u životu. Jednostavno, posložilo se, bez ikakve moje zasluge, kao što se neke stvari u životu obično poslože, ili ne poslože, bez nekog našeg, specijalnog doprinosa ili nauma.
Neki će reći: „Tako je odgojen. Za to su zaslužni njegovi roditelji.“ Ali, što više odgajamo svoje dijete, to se više muž i ja pitamo jesmo li dovoljno moćni, moćni naspram njegova tvrdoglava karaktera i još više, utjecaja društva vršnjaka kojem ne možemo biti konkurencija?! I kao što očekujemo posljedice našeg, nesvjesnog, „kiksanja“ u odgoju, tako, još i više, očekujemo posljedice utjecaja okoline. Na što baš i nemamo utjecaja, osim da strogo kontroliramo s kim se druži i, shodno tome, branimo druženja. A to nikako nije u redu. To je upravo ono što smo najviše zamjerali našim roditeljima.
Dakle, pitam se tako ovih dana jesam li, sa svojim liberalnim odgojem, na najboljem putu da stvarno postanem nemajka. (Ono gore je spomenuto samo u inat)
A ako ne postanem nemajka u očima društva, i uvedem spartanski odgoj, nisam li na najboljem putu da postanem nemajka u očima svoga djeteta. I nije li to gore?!
Danas, kako knjiga Roberta Shawa i Stephanie Wood lijepo kaže, vlada epidemija popustljivog odgoja. Da odmah razjasnimo, nismo mi popustljivi, daleko smo od toga, ali ipak, i naš odgoj nije svemoćan, niti smo mi pošteđeni dječjih tantruma, nepodopština i svih onih sitnica zbog kojih bi nas netko neupućen, ili zlonamjeran, mogao prozvati lošim roditeljima.
Često se pitam zašto je to meni toliko bitno? Zašto se uopće opterećivati tuđim mišljenjem? Kada je postalo toliko bitno hoćeš li biti prokazan kao loš roditelj od okoline, nekih neupućenih ili zluradih pojedinaca, takozvanih hejtera ( prevedeno na hrvatski, mrzitelja). Ne sjećam se da su naši roditelji bili time toliko opterećeni, iako su i oni stalno ponavljali onu “što će selo reći”, što nas je kao djecu izluđivalo. Starimo li kada nam je to postalo bitno?
No, zašto se ta titula lošeg roditelja , uglavnom, dodjeljuje majkama? Zašto se u svakodnevnom jeziku ustalio izraz nemajka, a kad pokušaš napisati neotac, zvuči toliko pogrešno, da dva put provjeravaš nisi li učinio kakvu gramatičku pogrešku.
Vjerujem da je tome tako, zato što smo još duboko patrijarhalno i tradicionalno društvo. Zato što se posao odgoja još uvijek smatra ulogom žene. Zato što se pospremanje po kući i spravljanje obiteljskih objeda još uvijek smatra ženinom zadaćom. Vjerujem da je tome tako, zato što se žene, iz tko zna kojih razloga, nisu naučile surađivati jedna s dugom.
Vrijeme je da se to promijeni! Za početak, izbacimo izraz nemajka iz našeg rječnika, prestanimo jedna drugu osuđivati, budimo si potpora umjesto da si podmećemo noge, budimo pažljive, budimo brižne i budimo ljubazne jedne prema drugima (je li netko u međuvremenu zaboravio na tu riječ?!).
Nije to toliko teško. Krenimo od sebe, krenimo korak po korak, krenimo od tete u dućanu i promijenit ćemo svijet. Jer, mi sve želimo isto. A ljubaznost će jednog dana opet ponovo doći u modu, i otjerati hejt u ropotarnicu povijesti gdje mu je i mjesto.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
