„Da kupimo što nam treba za više dana? Ljudi bi mogli sad navaliti u trgovine i sve pokupovati“, pitao me muž tog „povijesnog“ dana kad smo doznali za prvog zaraženog koronavirusom u Hrvatskoj.
„Ma, ne treba“, odgovorih.
Iako je i meni prošlo kroz glavu da bi hrane moglo uskoro nestati, nekako mi se nije dalo toga dana kupovati. Htjela sam što prije izaći iz trgovine. U trgovine ionako ulazim zato što moram, a ne zato što me kupovina veseli. Barem ne kupovina namirnica.
Poluprazne trgovine
Prolazeći između polica trgovine, nisam primijetila baš neku paniku. Bila je i uobičajeno poluprazna. Razmišljala sam kako je dobro da je tako jer su prepune trgovine zapravo idealno mjesto širenja zaraze i najbolje ih je izbjegavati. Kao i sva druga mjesta gdje se okuplja veći broj ljudi. Ono što ne možemo izbjeći je da dijete ne pošaljemo školu. A škole su, kao i vrtići, još više nego trgovine, idealna mjesta za širenje zaraze. Nekako mi se čini da će i tu zarazu, kao i svaku drugu, biti teško izbjeći. Samo neka dođe u što blažem obliku! Užasavam se skidanja visokih temperatura.
Teorije zavjere
„Amerika je taj virus podmetnula Kini kako bi je oslabila“, dobacio je prodavačici, odlazeći, jedan kupac. Okrenula sam se i ugledala glasnog, korpulentnog muškarca posve sigurnog u ono što govori. Gurao je puna kolica.
Mi smo gurali malu košaru na kotačiće. Možda smo ipak trebali uzeti kolica?
„Ma, nećemo sad opustošiti trgovine, mi smo racionalan narod“, pomislih. Iako, kad malo bolje promislim, izbori to demantiraju.
Sljedećeg dana portali kao da su se natjecali tko će objaviti bolju snimku pustošenja trgovina. Čak je i premijer pozvao da ne stvaramo zalihe. Činilo se da sam u krivu u procjeni ljudi s kojima dijelim ovu malu zemlju. Iako, ni danas nisam otišla u trgovinu i pokupovala što mi treba za mjesec dana. Odbijam podlijeći histeriji.
Bolest nalik gripi
Koliko sam čula to je bolest nalik gripi. Još uvijek nisam čula ni od koga po čemu se bitnom razlikuje od gripe. Vrlo je slična i ostalim, zimskim bolestima nalik gripi. Povišena tjelesna temperatura, kašalj, grlobolja i kratak dah simptomi su nove bolesti koja nalikuje na stare i već poznate i uobičajene zimske bolesti. No, za razliku od drugih bolesti nalik gripi od ove se bolesti, kao i kod gripe, može umrijeti. Ali tek ako se bolest zakomplicira i to kod onih zaista malobrojnih koji imaju, iz različitih razloga, oslabljen imunitet.
Neki su iskoristili ovu situaciju i pokupovali brdo jednokratnih, kirurških maski. Tako je do mene došla vijest da ih više nema za kupiti u apotekama u našem mjestu. Neki sada koriste situaciju panike i pokušavaju ih prodati i po nekoliko puta većoj cijeni od one u apoteci. Iako epidemiolozi upozoravaju da te maske ne pomažu ništa, ljudi ih mahnito kupuju. Histerija i pomama za brzom i lakom zaradom je uzela svoje. Kako ne vidim baš previše ljudi vani s maskama, čini mi se da je prije u pitanju pokušaj zarade na histeriji nego da su ljudi postali zaista histerični.
Širenje histerije
Kao glavni krivci za širenje histerije prozvani su mediji. Iako upravo iz medija doznajemo informacije koje smiruju paniku i upute kako se ponašati. No, premda suprug i ja ne paničarimo, nismo bili oslobođeni panike u našem domu. Već danima, i prije nego što se kod nas pojavio virus, naš sin i njegov prijatelj nisu prestajali pričati o „strašnom“ virusu. Strah je eskalirao do te mjere da smo morali ozbiljno porazgovarati s djetetom i smiriti ga. Razumijem dijete, polovi ono najšokantnije što se pojavi u eteru, čuje samo ono najvažnije u vijestima što se ističe – koliko je ljudi umrlo. Jasno mi je da djeca imaju selektivno slušanje, mali su. No, ne razumijem odrasle. Zašto odrasli selektivno slušaju vijesti, čitaju samo naslove, zašto prelijeću preko tekstova i selektivno čitaju pamteći pritom samo ono najstrašnije? Nije moguće da je toliko odraslih na intelektualnoj razini djeteta. Ili možda jesu? Ta ne pustoše trgovine djeca, nego odrasli. Nisu djeca pokupovala maske, već odrasli. A nisam čula da je ijedan medij takva ponašanja poticao. Za neka stanja ipak nam nisu krivi drugi, nego mi sami. Izgleda da strahu treba tako malo da se proširi. Potrebna je samo iskra pa da zapali plamen.
Iva Kozarac
FOTO: Free To Use Sounds/Unsplash
