Kada se pročita riječ trubadur može se pomisliti da je to osoba koja ima trubu. Daleko od tog. Pravo značenje riječi nalazi se u Rječniku stranih riječi.
Trubadur je pjesnik pjevač koji je, putujući od dvorca do dvorca, pjevao svojim djelima idealiziranu vitešku ljubav/hvalitelj. Te detalje onda nisam znala.
Ženski trubadur
No, u ono vrijeme Vira, trubadur je za mene, muška osoba koje pjeva na javnom mjestu, na uglu ulice, na trgovima. Sama riječ trubadur oduvijek je u meni budila viteštvo, ljubav, radost, nadu. Da sam muško, svakako bih bila trubadur. Ovako sam bila ženski trubadur – trubadurka.
Sjećam se da sam u to vrijeme čitala romansiranu biografiju Édith Piaf, francuske šansonjerke. Pozivana pjevati u koncertnim dvoranama cijeloga svijeta, radije je odabirala pjevanje po ulicama Pariza.
Naš štimer glasovira Fajfili, kako smo ga od milja zvali u obitelji, uvijek je potiho zviždao dok je hodao ulicama Vukovara. Ja sam pjevušila.
Koracajući po zagrebačkom asfaltu, pjevušila sam. Čekajući javni prijevoz, pjevušila sam. Kada me je netko izbacio iz takta, pjevušila sam.
„Kako možeš pjevušiti?“ pitali su me začuđeno i ja ostala sam začuđena na njihovo čuđenje. „Zašto ne“, pomislila sam.
Nastavila sam pjevušiti u sebi, sebi, svom srcu, svojoj duši. I bi mi lijepo.
S vremenom, koraci su nastavljali hod u borbi traženja posla, borbe svakodnevnog preživljavanja. Pjevušenje je polako jenjavalo. Utihnula je nutarnja pjesma srca. Koraci ostali sami. I bi mi teško.
No, vratimo se priči.
Virski trubaduri su nastali spontano i s puno ljubavi.
Trubaduri
O zalasku sunca, djeca iz susjedstva kapala su na našu virsku terasu. Moja animacija je počela. Malo previranja po gitari, a onda priča. Izmišljene priče samo su izlazile iz mojih usta. Često bi djeca zanijemila i otvorenih usta slušala. Jednom, za vrijeme priče o Matiji Gupcu i seljačkoj buni, šogorica je pripremala večeru i slušala iz kuhinje. Dok sam promatrala dječja usta i njihove širom otvorene poglede iščekivanja nastavka priče, zastala sam. Nisu mogla doći do daha. Šogorica je povikala iz kuhinje: „I, što je dalje bilo?“
Večera je skoro izgorjela.
Pjevala su djeca glasno, jako glasno. Što glasnije, to bolje su njihovi glasovi odzvanjali virskom terasom. Sve do mora. Do naše plaže. Želje su pljuštale, hajde onu, pa onu pjesmu. Uvježbavam pokrete pjesama „Kad si sretan“, „Kad bi svi ljudi na svijetu“ i pjevamo. Marljivi su. Osmjesi na licima. Oči pune radosti.
Zapitah iznenada u jednom trenutku: „Znate li što je himna?“
Uzvikuju. Svi u jedan glas: „Znamo!“
Nastavih: „Znate li kako se zove ovo more, ovaj otok?“
Odzvanjaju dječji glasovi, sve do naše plaže: „Vir! Vir! Viiiiiir!“
Izmišljam, jer želim da to bude istina jednoga dana: „Znate li da Vir ima svoju himnu?“
Prelama se dugi odgovor: „Neeeeee!“
Potičem djecu na suradnju: „A da vam otpjevam? Da naučimo pjevati himnu Vira?“
Radosno potvrđuju dugim, gromkim: „Daaaaa!“
Utihnulo je sve oko nas. Prestala su zveckanja tanjura, žlica, vilica, čaša sa susjednih terasa. Večernji objedi su završili. Prelama se samo tišina. Noć polako dolazi. Mjesec se sramežljivo pojavljuje na nebu. Pokoja zvijezda zatreperi.
Himna
Strune gitare remete morski mir, dok moja priča teče:
„Uvijek, kad ulazim u naše virsko plavo more na našoj plaži, u daljini vidim val. Tromi val putuje prema meni. Mumlja val s pučine. Udara o obalu, udara o žal.
Zašto se njišeš valu?
A on će meni, da ga vjetar maestral tjera.
„Što želi vjetar maestral?“ zapitah radoznalo.
Želi, da se igraš na zlatnom suncu, dok još traje ovaj dan, dok ne postaneš snena, i dok se more opet ne umiri i ti pođeš u san, u svom virskom krevetiću, i da sutra opet dođeš pozdraviti more, pučinu plavu i vjetar maestral…“
Završavam priču uz prebiranje struna gitare. Znala sam! Maestral, naša himna Vira je stvorena. Djeca – sad virski trubaduri, su spremna.
Idemo!?
Topla, miomirisna virska tama nas obavija. Gledamo se u titraju svijeće. Veselo je na našoj terasi. Kapaju odrasli. I oni žele smijeh, radost i pjesmu. Bilo nas je iz večeri u večer pa i po dvadesetak. Zbor smo napravili. Pjevali smo gromkim glasovima. Cijelo naselje je odzvanjalo. I vjetar maestral, koji je već odavno utihnuo mogao je čuti našu virsku himnu.
Povorka
„Hajdemo!“ pozivam sve. Ustajem, gitara je u mojim rukama. Svijeća se prevrne. Ugasi. „Gdje?“ zbunjujuće zapitkuju.
Idemo pjevati našim virskim ulicama, izgovorih naizust.
Pomislih, neka virske ulice čuju našu himnu ispjevanu njima. Ispjevanu svakom suhozidu. Ispjevanu svakom kantunu. Ispjevanu mještanima. Osobito onima, naborana lica, ogrubjelih ruku, koji sjede ispred svojih kuća. Neka čuju, nas vikendaše, kako smo sretni na njihovom otoku, koliko ga volimo, kako ćemo ga čuvati isto onako kako ga i oni čuvaju od davnina.
I tako iz večeri u večer. Iz dana u dan. Iz ljeta u ljeto.
Prolazimo našom ulicom. Vikendaši sa svojih terasa nas pozdravljaju. Mrak je, ali mi vidimo. Naši pogledi sjaje. „Idite dalje“, osjetim njihovo radosno poticanje. Mjesec se stidljivo prelama kroz oblake. Ma, nije duboka tama, jer mi, virski trubaduri, svijetlimo u virskoj noći. Prolaznici zastaju. Promatraju nas. Slušaju nas. Neki zapjevaju ozarena lica. Neki plješću. Neki poskakuju. Polagano uz pjesmu sve do „Viranke“ i nazad.
Vraćamo se. Ponovo poklici mještana i glasovi: „Dođite i sutra!“
S terasa se prolomi pljesak. Plješću nama. Plava noć, obasjana zvijezdama virskog neba, s nama je. I mjesec bdije nad nama. Ushićeno koracamo u ritmu himne „Maestral“.
Ulazim u našu vikendicu. Odlažem gitaru. Pogledam ju toplo i pomilujem: „Spavaj, ljubavi moja, zaslužila si!“
Dubravka Jelčić
FOTO: Allef Vinicius/Unsplash
