Legnem navečer u krevet i pospana sam do besvijesti, znaš onaj osjećaj kad ni bager, ni uzbuna za zračnu opasnost ne mogu odlijepiti bolnu kičmu i umorne noge od nježnog, mirisnog i ugodnog madraca? Eh, a mobitel mi se nalazi u drugoj sobi na stolu i ja odjednom natjeram sebe da ustanem, ma što – da skočim iz kreveta i provjerim da slučajno nije bilo nekih poziva za vrijeme večernje šetnje s koje sam se maločas vratila. 

Svi smo babe i đedovi

Pritisnem srednju tipku i osvijetlim ekran koji je prazan jer nije bilo nikakvih poziva ni poruka, i u tom trenutku spravica iz sve snage počne zvrndati na mom dlanu. Vidim da me zove moja voljena prijateljica. Hm. Pa ona je tek u ponedjeljak krenula na godišnji odmor sa svojim dečkom.  

Ne znam, majke mi, kako da nazovem sve nas iznad četrdesete ili čak pedesete, a koji nismo poženjeni i poudavani i onda se viđamo s nekim, a svi smo, ustvari, tek babe i đedovi, pa onda kažemo jedni za druge kako imamo dečka ili djevojku? Bože svašta! Bože, zašto nam nisi prosvijetlio umove i dao nam još mnogo, mnogo, novih i zanimljivih riječi za sve ove nijanse i iznenađenja što ih život nosi?!

Povišen glas

Javim se na mobitel, a u uhu mi odzvanja njezin povišen glas. Nisam je još nikad čula tako uzbuđenu i glasnu. Baš poput sirene za zračnu uzbunu. I onda ja pomislim kako oni televizori još uvijek rade. Znaš oni, koji se sami pale, a ja ih moram ugasiti zato što ti ideš na pišanje noću i onda misliš na moju kosu i ne možeš više zaspati, pa ti na pamet padne reklama za kondome, a da ni sama u tom trenu ne znaš zašto. 

Ona reklama u kojoj se prvo vide samo lijepo obrijane i nauljene ženske nožice kako mašu s crvenih satenskih plahti, dok u pozadini svirucka neka zgodna, poznata klasična glazba i violine veselo ciliču, a meni nikako nije jasno što je to sad na TV-u (jer ga uglavnom nikad ne gledam pa propustim ako ništa drugo, a onda barem sve postojeće reklame) dok na kraju ne prikažu neki vibrirajući kondom u boji što miriše na nešto i ima okus na to isto nešto, a vjerojatno ima i signal za uspostavljanje brze veze sa Sjevernim Polom, ako mi to ikad zatreba, i po potrebi bi mogao nahraniti nekoliko gladnih ljudi. I da, liječi sve, od kurjih očiju do leukemije. 

Daljinski

Pa ja ugasim TV prijemnik, spustim nježno daljinski upravljač na pod s vrhom namjerno okrenutim na suprotnu stranu od TV-a, a nakon desetak sekundi ovaj se ponovno sam upali i nastavi zvrndati. Grabim daljinski i opet ga ugasim, pa odlučno dreknem u prazninu i tamu vlastitog malog stana: 

„Sandra prestani! Idem spavati!“ 

A ujutro prvo od tebe saznam kako si išla na pišanje noću i nije ti moja kosa išla iz glave, i sve i svašta na meni, i u vezi sa mnom, pa od svega toga, tj. mene, nisi mogla zaspati, i onda ti je odjednom pala na pamet ona reklama za kondome, ma znaš ona kad ciliču violine i drmaju se nauljene obrijane nožice, a da ni sama nemaš pojma zašto, i tad si zaključila da ti je dosta svega, pa si u tamu svoje kupaone (jer si pišanje obavljala napamet, u mraku) dreknula: 

„Daj prestani već jednom, izađi mi iz glave, jer je pola dva u noći i ja se hoću naspavati!“ 

Šamar

Tako je bilo i ovo s mojom dragom prijateljicom. U trenutku dok je ona uzbuđeno pokušavala utipkati moj broj u mobitel i pozvati me, ja sam već skakala iz kreveta i dohvatila spravicu za komuniciranje na daljinu, a komunikacija je već bila u punom zamahu. Samo što prednji dio mog mozga to nije pokopčao nešto ranije već nešto kasnije.

Kaže mi da ju je udario. Dva puta. Sa svake strane lica po jedan šamar. Čovjek bi očekivao od školovanog intelektualca koji je proputovao cijeli svijet, i bavi se yogom, umjetnošću, pisanjem, izložbama, samoodređenjem i disciplinom, dakle, čovjek bi od takve osobe očekivao nešto inventivno. Umjesto toga: Paf! Pljas! Desnica i ljevica. Faktor iznenađenja. Zato što nitko normalan ne očekuje šamar od osoba s kojima komunicira. A da ne spominjem malenu, ali bitnu činjenicu da sam čak i ja sa svojih šezdesetak kilograma za glavu viša od nje. 

A sad zamisli magarca od sto devedeset centimetara visine, ma ne, zamisli magarca-intelektualca te visine, kako joj muškim ručetinama (koje su na tu visinu vjerojatno majmunske duljine, a očito i vokacije) lijepi šamare. I nastavlja – sasvim očekivano – ispiranjem mozga dotičnoj o tome kako je ona to zaslužila, ustvari, ona je to tražila. I usput je pokvarena, lažljiva i dvolična. Eh da, i za sve je kriva sama. Ma, skrati priču čovječe i vikni svim očevicima na cesti da je to ona samu sebe raspalila po nosu, a ono što su svi vidjeli bila je tek kolektivna hipnoza. Ali, nije njemu stalo do njih. Njemu je stalo samo do nje. Zato što on nju voli. I on to radi za njezino dobro.

Hitni okrugli stol

Naravno, ona se vratila kući u roku odmah sad, a nedugo nakon toga je održan i hitni okrugli stol koji je zaista bio okrugao i mali, a kad smo tamo došle i konobar je došao za nama. Rekla sam: 

„Meni ledeni čaj bez leda u čaši.“ 

Na što je on odgovorio jednim znakovitim: 

„Dobra večer.’” 

Okrenula sam se i pogledala ga: imao je tamnoputo nasmiješeno lice s ćubom neodoljivo uzdignute kose, vižljavo tijelo uvučeno u tamnocrvenu majicu i vragolasti osmijeh. 

„Oh, dobro veče, naravno, a sad jedan ledeni čaj bez leda.“ 

I ja sam se osmjehnula. Moja je prijateljica naručila to isto. Kao prave babe bez đedova, dobile smo svaka po jednu debelu, kockastu čašu s ogromnom i širokom slamkom unutra. Sve dobre babe u jednu ovako dobru i blagu ljetnu noć i treba da ih dobiju. Zatim si se pojavila i ti. Mi smo se već ljuljale, ali ne prije nego što je ona upitala konobara može li ta ljuljajuća klupa izdržati nas dvije. On se samo jače nasmiješio svojim ionako nepresušno trajućim smiješkom i rekao: 

„Ma naravno!“ 

Nakon čega sam ja pomislila na onu prastaru reklamu za Milka čokoladu kad neki tip s užasno smiješnom pletenom kapicom na glavi stoji u redu u samoposluzi i objašnjava ljudima oko sebe: 

„… a onda je svizac zamotao čokoladu.“

Pa je žena koja je stajala u redu ispred njega odgovorila (to isto konobarevo):

„Ma naravno!“

I okrećući leđa od njega prevrtala svojim očima većima čak i od onih jedinstvene i nažalost odavno pokojne Bette Davis. 

Dolazak

Eh da, a onda si došla ti, ljuljajući samu sebe neponovljivo nezavodljivo i djetinje skakutavo na vlastitim bokovima. Naručila si jedan što manji makijato sa što manje mlijeka, tako da ostane topao. Konobar je na trenutak zastao i čak se učinilo ne samo da te pažljivo sluša, nego da će se i potruditi. 

Osmijeh se razlio preko njegovog lica i on je nestao u bespuću povijesno okruglih stolova, u pravcu šanka koji ja nikad u životu nisam vidjela. Zapravo, od kad se sastajem s tobom, sastajemo se uvijek na terasi tog kafića, koji je pomiješan s terasama raznih drugih kafića, a ja zapravo, nemam pojma gdje se nalazi bilo koji od njih. Konobari samo izviru iz mraka, magle ili podzemlja, a isto tako i nestaju, kao u nekom dobrom starom filmu strave i užasa. Valjda si zbog toga i rekla da naš konobar sliči na dobroćudnog đavola. Hm. 

Paranoje, ovisnosti i samoubojstva

O ovome bi se stvarno dalo raspravljati. Dobroćudni đavo. Svijet koji nije crno-bijeli. Svijet asocijacija u kojem đavo može imati i nešto dobroćudno, a svetački život biti prilično dosadan i nastran. Naročito ako si umisliš da si izabrrran. Što nas je dovelo do teme okruglog stola: Kako prepoznati bolesnu osobu koja se u ovom životu utjelovi i materijalizira kao tvoj frajer, partner ili takvo nešto? 

Kažeš da si umorna. Kažeš da te kičma boli do besvijesti. Kažeš da si dan provela s djecom i sva sretna samoj sebi čestitala na jednom day off  (dan bez pacijenata), ali baš kad se nečemu takvome ponadaš onda obično nastane šipak dragi gledaoci. Prije ove ugodne večeri iza tebe su ostale dvije teže paranoje, jedna ovisnost o tabletama i alkoholu, nekolicina najavljenih samoubojstava i ja se čak više i ne divim tebi (Kako jedno normalno ljudsko biće puno topline i brižnosti uopće preživi toliku količinu tuđih nabrijanih devijacija za koje se dotični sumanuto drže, jer im je to jedini ostatak potonulog Titanica, dok traže onu zviždaljku kojom je Kate Winslet konačno dozvala spasitelje?), nego tim ljudima koji uporno traže u psihijatru autoritet koji će im reći koliko točno tableta trebaju uzeti i što u danom trenutku točno smiju, a što naročito ne smiju, napraviti. 

Divim se gluposti koja slobodno pluta vremenom i prostorom, jer oni traže od tebe nešto što im ti nikad nećeš dati. 

Plakanje iznutra

Kod tebe je na rasporedu uporno i neprekidno inzistiranje na tome da ljudi odgovornost za sebe preuzmu na sebe, uzde svog života u svoje ruke, a prepoznavanje svoje osobnosti kao proces u kojem su aktivni sudionici što prihvaćaju postojanje. Kad već postoje. Sve ovo nabrojano ti pobuđuješ, podmećeš i širiš ne nebrojeno nježne i inventivne načine koji te bitno iscrpljuju. 

I onda ti sjediš u mraku svoje sobe na mirisnoj, šarenoj postelji i suze ti klize. Ali ne niz obraze. Nisi ti te sreće. Klize na unutra i guše tvoju dušu. Znam ja to. Pa bila sam tamo kad si me pustila da uđem. U vlažne špilje pune tamnih kutaka oblivenih sjajem tajni. 

Od tad se stalno češem po glavi. Također iznutra, naravno. Što je dobro za moju frizuru. Inače bih  imala onu ćelu u središtu dlakave džungle kao oni franjevci, ili koji već jesu, što briju sredinu tjemena. Znaš to mjesto, ono koje je bebama kad se rode još uvijek otvoreno. Pa se polako zatvara, a zatim i okoštava. Avaj! To je naš ulaz-izlaz za višu svijest, treće oko, svemirce, svece i trajno razumijevanje svih i svega oko sebe, mjesto kroz koje primamo zdrave vibre svih onih asocijacija zbog kojih na kraju sve prihvaćamo, a ništa ne mrzimo. Ili, barem se trudimo. 

Zle osobe

Dok neki samo misle da se trude. A mnogi su sigurni da su postigli vrhunac ljudskih dosega u samima sebi. I tako opet dolazimo do izabrrrranih. 

Konobari i dalje rone u mraku, klinci za stolom do nas prebrzo i nervozno se ljuljaju na nekoj drugoj klupi, a nas tri se zavjerenički cerimo sretne što nam hormoni više nisu u toj fazi da im se žuri, da ih je mnogo i da je energija toliko nepresušna pa je, hoćeš-nećeš, moraš neprekidno trošiti mahnitim zibanjem. 

A onda ti započneš pjevati svoju pjesmu. O tome kako većina ljudi nije zla čak i kad nam se to zaista čini istinitim. Čak i onda kada medicina to tako nazove. Ili kada liječnici tako zaključe (a kamoli neki od nas običnih smrtnika). Ljudi na probleme u komunikaciji jednostavno odgovaraju na različite načine: npr. humorom kojeg nazivaš zrelom reakcijom, pa nepostojanošću koja je nezrela reakcija u vidu neispunjenih obećanja, ispričavanja i ponavljanja iste sheme neispunjenih obećanja. 

Neurotičnost

Zatim nam objasniš (eh, baš ti hvala) da je neurotičnost ono kad lupimo vratima ako smo povrijeđeni, ali kad se smirimo opet smo u stanju normalno razgovarati i uvažavati tuđe razloge. Ovo ti nazivaš toliko uobičajenim da je zapravo normalno. Super. Baš mi se sviđa da živim u NORMALNO NEUROTIČNOM svijetu. I tako još nekoliko zanimljivih minuta u kojima si nas neopaženo dovela do drevnih obrana (može se slobodno reći i obmana). 

Kažeš da si tipove poput ovog bivšeg dečka (djeda) što je ošamario našu prijateljicu dugo godina smatrala zlim osobama i stalno si lupala glavom o zid – pa kako, pa zašto oni te stvari rade tako. 

Narcisoidni poremećaj

Neki psihijatri to još nazivaju narcisoidnim poremećajem. Objasnila si nam da po tvom mišljenju takve osobe uopće nisu zle, nego su zaista duboko uvjerene u svoje viđenje svijeta i ljudi oko sebe. Pa kad komentiraju nekoga na ulici ili TV-u to je onda obična projekcija, jer te osobe nisu u njihovim glavama uzrok ničega u njihovom životu, ali kad se radi o bliskim odnosima, onda su njima osobe u suodnosu zaista pravi uzrok vlastitih reakcija. 

Uvjereni su da je ta druga osoba sve to namjerno izazvala, da zna što radi i da radi točno ono što sebi dotični narcisoidni poremećaj umišlja. Zato i padaju šamari za koje šamaratelj ionako nije kriv ni dužan. Dapače. Ono što su očevici vidjeli neku večer na cesti bila je ne samo masovna hipnoza, nego masovna psihoza!

Pozitivan stav

Svemu lijepome dođe kraj. Tako i vremenu provedenom s tobom. Pratiš nas do tramvaja prepuna nakrivljenih osmijeha i bubamara raspršenih u kosi, mašeš nam rukama od marcipana dok tramvaj odlazi, a ljudi začuđeno bleje, najprije u neviđeno prirodnu tebe, a nakon što tramvaj odleprša i ne preostane im ništa drugo, onda prebace svoje začuđene poglede na nas dvije. A nas dvije se uglavnom samo cerekamo bez riječi dok gledamo jedna drugu. Čarolija, pa to ti je – što bi rekao Kalimero. Mada je on u ustima i na umu vječno imao nepravdu. I pozitivan stav prema svemu što se dešava u životu. 

Pa neka za večeras ostane na tome. Pozitivnom stavu, nepravdama, djedovima i simpatičnim konobarima. 

Vidjeti sve vidljivo

Jutro je, nakon druženja s tobom, osvanulo u nevjerojatnim bojama. Prštalo mi je na sve strane i oči su htjele da mi ispadnu, ali nisu mogle baš nikako. Neki gen ih je nekad davno, još tamo u utrobi moje majke tako čvrsto vezao za ostatak moje glave i povezao ih nekim nevidljivim transmiterima, neuronima i nervima za moj mozak da sva duhovna čuda i duševne faze moje malenkosti nisu mogli tome doskočiti. Na sreću. Jer, ne znam postupak za vraćanje očiju natrag. Za one trenutke kad ih opet zatrebam. 

Ako ništa drugo, barem sam imala osjećaj da ova dioptrija od minus šest uopće ne postoji, a ja sam vidjela možda i bolje od onih vidjelica što vide nevidljivo. Naime, ja sam odjednom jako dobro vidjela sve vidljivo, a što je, priznat ćeš, često jednako teško, ako ne i teže nego vidjeti sve nevidljivo. 

Vjeverica

Vozeći automobil ugledah vjevericu sa svoje lijeve strane kako poput nakostriješene, sjajne i tamne mrlje gleda lijevo desno, baš kao da će prijeći cestu, i malim nožicama kreće prvo naprijed, a onda malko natrag, i uglavnom se vrti u mjestu, neopisivo svježa, razorno lijepa i beskrajno zagonetna. Jer, ja nikad neću znati kako je to biti vjeverica. Naravno, nakon što su je moje vidjeličke oči ugledale, mozak je razdragano podvrisnuo (poput Šokice u šokačkoj pjesmi): vjeverica, iju-ju…!! 

U gotovo istom trenu s moje desne strane pojavio se biciklist, i ja pomislih kako je to okretati pedale u svježini jutra, osluškivati vjetar u kosi, koji povremeno prekida nalet zvuka motora nadolazećih automobila. Nakon nepune dvije sekunde u vidokrugu mi se pojaviše krovovi dva vlaka. Jedan je išao u smjeru jednog grada, a drugi u smjeru drugog. Ili obratno. 

Jedan je išao u smjeru drugog, a drugi u smjeru jednog grada. Mimoišli su se, baš tu, pred mojim očima. Ne znam jesu li putnici mahali jedni drugima. Vjerojatno nisu. Zato što nisu više djeca. A tko meni brani da budem dijete? Obojena kosa? Lakirane cipele? Našminkana usta? Pa to je sve ono što djeca ionako vole raditi. Glumiti odrasle. 

Maštanje

I eto ti onda, kad sam najnormalnija, najbliža sebi, prirodna, ja ispadnem čudna i malo fali pa da me strpaju u ludnicu. Ali me ne strpaju. A znaš li zašto? Zašto što se misli ne materijaliziraju same od sebe. Sreća moja. Ali, neću sad dalje na tu temu, da ne bih došla do vanzemaljaca i onda će se netko potruditi da se stvarno materijalizira u vidu nalaza stručnjaka koji me svrstava u zatvorene prostore kao potencijalno opasnog mislitelja slobodnih misli i asocijacija. 

Ne, nisam paranoična. Samo malo puštam mašti na volju. Vanzemaljci i ljudske urote su u mom mozgu otprilike u istom rangu. U ladici pod nazivom politika i političari. Što je totalna uvreda za vanzemaljce, naravno. Nije loše za ludu babu petkom ujutro, što kažeš? Kažeš da je tijelo samo skafander koji smo dobili na određeno vrijeme da ga upotrebljavamo ovdje, na planetu Zemlji i u jednoj dimenziji, ovoj što je kolabirala čestice iz njihove nepredvidljive putanje u trenutnu stvarnost. I da, kako vrijeme prolazi, sve smo bliže nebu. Pa odbacujemo poneki dio viška. 

Operacija

Zato si ti odbacila nekoliko komadića tkiva iz svog oka. Operacija mrene. Puf! Operacija žuči. Paf! Pa-pa žučna kesica i sve nakupljene tuge, buge i skorene fuge tuđih briga. Tako i ja: malo čišćenje prošlosti na hladnom, čeličnom stolu operacijske dvorane i brkati lik koji mi nježno ubada iglu u venu lijeve ruke. 

„Znači, odoh ja sad?“, upitah ga. 

„A-a, ne još“, odgovori on. 

A zatim spusti na moje lice prozirnu masku koja je ispuštala opojni i bjelkasti, šušljetavi miomiris ravno u moje nosnice. I onda odoh ja. I onaj dio moje nutrine. Onaj koji može imati samo žena. Eto, taj dio su mi odrezali. Tako da sve ono što je dodirnuo onaj koji je toliko jadan i izgubljen u svom svijetu, da je digao ruku na mene i bacao metalne držače za CD-e gađajući moju glavu; tako da sve ono što je u meni dodirnuo onaj koji me davio vlastitim rukama do žutih trnaca nesvjestice u mojim očima, jednostavno bude odstranjeno iz mene i odbačeno u poseban otpad, na mjesto za sakupljanje nepotrebnog bola. Otkinuli su dio moje ženske tajne, odvojili ga od mene, zato da preostali dio te tajne ostane smiren, sebi dovoljan i zadovoljan. 

Šaman

Rekla si mi tada da se ne bojim. Bojala sam se. Rekla si mi da je to samo čišćenje prošlosti. Tvoje su riječi tada za mene bile daleke. Nisam se mogla držati za njih. Sad, kad je sve iza mene, znam da je to istina. Živim tu istinu. Pravi si šaman iz južnoameričke džungle. Perjanica ti viri iz kose i toliko je velika, zamamna, uzbibana i šarena, da ju sva tvoja sredovječna, prosjeda kosa i svi nepravilno odrezani uvojci ne mogu prikriti. Barem ne mome oku vidjelice svega vidljivog. Imaš najvidljiviju perjanicu na ovom kontinentu, definitivno.

Zorica Krističević

FOTO: Becca Tapert/Unsplash