Trač je hrana za isprazne ljude

Trač je hrana za isprazne ljude

Ono što je svim živim bićima hrana i voda, nekim ljudima je trač. Ne znam što je to u takvim osobama, kakva to praznina mora biti, da se hrane pričama o drugim ljudima.

Nedavno sam pročitala riječi jednog od najpoznatijih psihologa današnjice Mihaila Litvaka koji kaže: „Ako čovjek nema što dobro za reći o sebi, a želi nešto reći, on će početi pričati loše o drugim ljudima.“ Također mu se pripisuje izreka: „Zagrizite u znanost (znanje) koja je od granita, a ne vrat svoga bližnjega, ako već želite gristi.“ A kažu da je i rekao: „Bolje je komunicirati s dobrom knjigom nego s praznim čovjekom.“

Trač je nakarada

Ja ne tračam. Ne žalim se ni na vlastite probleme, ne spominjem tuđe. Ne zbijam šale na tuđi račun. Ne sudjelujem u ismijavanjima. Posljedica toga je da sam mnogima dosadno društvo. Ali lako se nosim s time. Ionako težim društvu ljudi koji će radije pričati o idejama, nego o ljudima. O dubljim promišljanjima, nego prepričavanju toga što je netko učinio nekome, kako netko drugi živi i kakva je osoba. Nikada ne iznosim niti intimne stvari svojih prijatelja. Pa čak niti ovako, pod pseudonimom. Loše sam društvo za kavu, znam.

Ali doista ne razumijem zašto nekog zanima trač. Zašto se netko hrani lošim emocijama. Stoga ćete me češće susresti u društvu muškaraca, negoli žena. Žene su, oprostit ćete, generalno manje sklone šali i zezanciji, a više tračanju. Najčešće neke druge žene i u tome su često nemilosrdne. Ima i onih drugih žena, ali ih teško pronalazim. Stoga svoje prijateljice mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Muške „babe“

Ima i drugačijih muškaraca. Posprdno ih nazivamo „muške babe“. Ne znam ima li išta groznije od muških baba. Takvi su gori nego ijedna tračerica koju sam u životu upoznala. Priznajem da mi se gade.

Poznam tako jednu ekipicu s kojima se druži jedna meni vrlo bliska osoba. Svaka kava, svaka piva svodi im se na trač. A tračaju sve – od ljudi do politike. I ne staju. Kao neki likovi iz „Muppet Showa“, samo daleko nesimpatičniji. Kad bih morala birati doživotno ostati sama ili biti u društvu tračera, odabrala bih, bez previše promišljanja ono prvo.

Usprkos sveprisutnosti trača, želim vjerovati da su drugačiji odnosi mogući. U tome me uvjerenju drže i oni moji malobrojni prijatelji koje, usprkos udaljenosti i nedostatku vremena, ipak susretnem i podijelim s njima, prije svega, sreću zbog susreta. Bez suvišnih prepričavanja. Ni svog, a kamoli tuđeg života.

Trač je terorizam

Oni drugi nisu moje društvo, nisam ni ja njihovo, znam. Kada u nekom društvu, na poslu ili hobiju, prevladaju, više se neću brinuti, kao nekad. Jer vidim da u svojem preziru prema tračanju nisam usamljena. Nedavno sam, naime, pročitala riječi pape Franje koje vrlo oštro osuđuju trač.

„U drugima uvijek vidimo ružne stvari, oči su uvijek spremne vidjeti ružne stvari, ali molim vas, ne dopustite ogovaranje. Ako vidim ružne stvari, molit ću, ili ću razgovarati kao s bratom. Neću biti „terorist“, jer ogovaranje je terorizam. Ogovaranje je kao da baciš bombu: uništit ću drugoga i mirno otići“, kaže papa.

I doista, valja se zapitati, koliko smo puta tako bacili bombu i svojim riječima uništili život, ugled i čast drugoga. Kao, i zašto nas to hrani. Jer to nije hrana, to je otrov za dušu. Naš duh teži za ljepšim, višim stvarima. Pronaći ćemo ih u pisanim riječima i knjigama. U duhovnosti, duhovitosti, pjesmi, zabavi ili plesu.

Iva Kozarac

FOTO: Ben White /Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.