Još uvijek se rehabilitiram u toplicama. Što god ta riječ, rehabilitiram, uopće značila. Zapravo, riječ rehabilitacija ima nekoliko službenih značenja koja ovise o kontekstu o kojem mislimo. Prvo značenje bi bilo, priznavanje ugleda i prava, u kaznenom pravu, brisanje osude i prestanak njezinih pravnih posljedica, a medicinski gledano znači niz medicinskih mjera za uspostavljanje radne sposobnosti nakon teških ozljeda, bolesti ili kod prirođenih ili stečenih anomalija i invaliditeta.
Rehabilitacija
Što nama , koji se tako danima rehabilitiramo, zapravo od svega ovoga gore nabrojanog, treba. Rekla bih, od svega pomalo. Naravno, ne u doslovnom smislu, ali da, često nam je potrebno od svega pomalo. Potrebe, osim o vrsti oboljenja ili invaliditeta, uvelike ovise i o psihičkom stanju pacijenta, o karakteru, a i o načinu prihvaćanja svoje privremene ili trajne nesposobnosti.
Kako sve više dana provodim u toplicama, nemoguće je, koliko god se trudio, a da barem povremeno ne pomislim, što neki ljudi zaista ovdje rade.
Što se mene tiče, i moga , mogli bismo reći, pomalo štreberskog shvaćanja svijeta, ja nemam problema ni s vježbanjem, niti terminima vježbi, pa čak niti sa sveopćom vrućinom koja nas okružuje. Mislim, nije da uživam u svemu, ali kada sam već dočekala termin, došla ovdje da nešto učinim sa svojom snagom, muskulaturom i sveopćim boljim osjećanjem, kakva bi mi bila korist od toga da počnem izbjegavati vježbe ili još gore, dolaziti samo po žig, koji je dokaz da si odradio vježbe za taj dan.
To mi spada u onaj segment prevare, jer, kao što sam rekla, ja spadam u one grozno dosadne ljude koji se ne švercaju u tramvaju, uvijek čekaju zeleno da prijeđu cestu i daju žmigavce i na makadamskim putevima. Pa kako onda da tražim lažne potvrde provedenih terapija!
Šverceri
Da ne bi netko pomislio da sam „bez mane“, odmah ću reći da nisam. Najveći dokaz tome su gledanje filmova na piratskim platformama. Dobro, ima toga još, ali neću sada nabrajati.
Nego, da se malo vratim na one koji se drugačije odnose prema prepisanim terapijama. Na one koji ih namjerno propuštaju, i još se time znaju hvaliti kao da su napravili nešto „supercool“, i samo oni to znaju, i još samo što ne kažu da smo mi svi ostali bedasti što se mučimo u gimnastičkim dvoranama i bazenima.
U početku sam bila malo ljuta na takve likove. Mislila sam si, pa ja sam došla ovdje svoju MS sustanarku malo zauzdati, povratiti neke funkcije koje su malo zaštekale, dugo sam čekala da me pozovu, znači da je gužva, a ti, ti si se došao tu zafrkavati i samo zauzimaš nekome mjesto tko bi ga puno bolje iskoristio od tebe.
Što sam dulje tu, i imam puno vremena za promatranja i promišljanja, shvatila sam da se i ti, takvi ljudi zapravo ovdje itekako rehabilitiraju. Samo je njihov način drugačiji. U skladu je s njihovim potrebama rehabilitacije.
Vjerovali ili ne, ali ima ovdje ljudi koji kada dođu u toplice, vjerojatno imaju osjećaj kao da su došli na neku vrstu maturalca. Sretnu svoje stare poznanike, sjede od kave do kave, slastičarnice do slastičarnice, a same fizikalne terapije su im sporedne. A to i druženje, to im je najvažnija terapija. I kada malo bolje razmislim, i to je uredu. Svako je došao ovdje točno zbog onoga što mu treba, i hvala Bogu ako ide kući sretan i zadovoljan. Nebitno zašto. Kao što sam ranije napisala, rehabilitacija ima više značenja.
Mišići su proradili
Što se mene tiče, prvenstveno sam došla ovdje da mi fizikalne terapije pomognu utišati ovu moju sustanarku i mogu reći da mi pomažu. Mišići su malo bolje proradili. Radna terapija mi je također pomogla da uvidim kako neke stvari koje sam mislila da obavljam bez problema, zapravo baš i ne obavljam tako precizno.
No, počela sam uviđati da odlasci s kave na kavu, slastičarnice u slastičarnice, i nestrpljivo očekivanje obroka, mogu imati svojih čari. I takvo ponašanje ovdje je sasvim normalno i potrebno. Kada si češće „po kavama“, imaš više prilika razgovarati i smijati se s ugodnim ili manje ugodnim ljudima. I tima manje ugodnima vjerojatno baš takvo manje ugodno ponašanje treba kako bi se osjećali ugodnije.
Tako na kraju svi dobijemo ono što nam treba. I nije bitno što je to točno kod koga. Bitno je nastojati ne osuđivati tuđe potrebe, jer možda već sutra, tuđa potreba postane moja potreba.
„Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne opažaš?“ (Luka 6,41).
Mirjana Krpelnik
FOTO: Anna Demianenko/Unsplash
