Tko se boji MS-a još?

Tko se boji MS-a još?

Sjećate li se bajke „Tri praščića“? Kao mala sam je obožavala i jednako tako su je obožavala i moja djeca kad su bila mala. U priči se pojavljuje gladan i opasan vuk koji, sasvim razumljivo, želi pojesti slasne i debeljuškaste praščiće, a oni se, unatoč lijenosti nekih, uspijevaju spasiti. Spašava ih između ostalog bratska sloga i zajedništvo. Na kraju postaje manje bitno tko je bio mudriji, vrjedniji ili marljiviji, zajedničkim snagama ga ipak uspiju nadmudriti i savladati. Štoviše, na kraju se vuk počne bojati malih praščića i bježi od njih. U bajci je vrlo jasno definirano tko je onaj koga se treba bojati i tko su oni koji se boje. Sve je zapravo vrlo logično.

Tko je vuk, a tko su praščići

Kod nas koji živimo s MS sustanarkom nekako prestaju sve logičnosti i zamjenjuju ih nelogičnosti. Također je teško razlučiti tko je u MS životu vuk, a tko su praščići. 

Ovako gledano, na prvu, najlogičniji zaključak, koji se sam po sebi nameće, je taj da je MS jedna velika, gladna vučica, koja stalno vreba u prikrajku na neki tvoj krivi ili nesmotreni korak kako bi te zaskočila. Često i je tako. Pogotovo na početku dijagnoze kada si još prepun čuđenja, pitanja, a najviše si prepun strahova. Tada je glavna, sposobna nanjušiti tvoj strah i kesi zube kako bi pokazala koliko je opasna, strašna, opaka…   

Ti se u tom slučaju baš poput pravog, uplašenog praščića, povlačiš u sebe i pokušavaš sagraditi neki zaklon koji bi te zaštitio od vučice. U strahu si pa sumanuto mijenjaš planove, strategiju spasenja, građevinske materijale. 

U takvim, pomalo kaotičnim pokušajima pronalaska idealnog rješenja, najteže ti padne spoznaja da zapravo idealnog rješenja niti nema. Ako pretjeraš u čvrstoći obrane, moglo bi ti se desiti da ostaneš zazidan u vlastitim bedemima, potpuno sam. Siguran od vučice, ali sam. Ako ti je obrana preslaba, porozna, s previše propuha, s previše otvorenih vrata i prozora, nećeš biti sam, ali ćeš teže razlučiti tko je stvarno želi otpuhati, a tko ti stupove pomaže držati.

Strah od ljudi s MS-om

Još je jedna stvar tu interesantna. Naime, što sam duže u suživotu s MS-om, što više ljudi susrećem s tom dijagnozom, što više raznih događaja vezanih uz MS čujem, to sam svjesnija činjenice da nismo mi, jedini koji se bojimo nje. Boje se ljudi i nas. Nas koji živimo s njom. Boje se njene nepredvidljivosti u svakom pogledu. Njene nepredvidljivosti u ovim simptomima, u promjenama raspoloženja, u povećanim potrebama odlaska na bolovanje, a ponekad mislim da se boje i same naše blizine. Ne znam zašto, kao da ćemo dobiti neki napadaj koji će ih možda zaraziti, no činjenica je ta da smo zbog raznih lijekova i stanja organizma mi ti koji se moramo bojati zaraze, jer za nas bilo koja vrsta infekcije može biti vrlo, vrlo neugodna. Mi zapravo nikada nemamo „samo običnu prehladu“. Vrlo, vrlo rijetko otvoreno pokazujemo taj dio naših strahova. Pitanje se samo od sebe nameće, tko se tu koga boji, a tko bi se trebao koga bojati?

Čvrsti bedemi 

Što se mene tiče, prvo sam gradila čvrste bedeme, s jedva primjetnim prozorima, a sada gradim čvrste bedeme s mnoštvom prozora i vrata, koje onda po vlastitom nahođenju otvaram ili zatvaram. Jedna vrata su mi doduše stalno širom otvorena, jedino se koji put malo rasklimaju, no svaki put ih iznova krpam i popravljam. To su vrata moje vjere i pouzdanja. Pouzdanja u sebe i vlastite sposobnosti i vjere u Boga. Tako da se usuđujem pjevati nastavak pjesmice iz naslova – MS-a se ne bojim ja, tra la la la la… 

„Svojim će te perjem zakriliti, i pod njegova ćeš se krila skloniti; istina njegova bit će ti štit i oklop.“ (Psalam 91,4)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Philipp Pilz/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.