Suze su uzaludne

Suze su uzaludne

Kada smo bili vrlo, vrlo mali, toliko mali da nismo mogli niti znali komunicirati riječima, suze su bile jedino sredstvo komunikacije s ostatkom svijeta. Dijete dojenačke dobi ne može nikako drugačije pokazati svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo osim plačem. Tako se uspostavlja vrsta komunikacije koju najbanalnije možemo nazvati: šutim- dobro sam, plačem-nešto ne valja. Toliko jednostavno, a opet toliko ponekad frustrirajuće. Frustrirajuće samo u ovom dijelu s plakanjem, jer ponekad si mogao napraviti sve čega si se dosjetio, a opet, ništa nije pomagalo.

Suze bi nam trebale biti višak

Danas, kada je većina nas uspjela savladati vještinu komunikacije govorom, sve bi trebalo biti jednostavnije. Lijepo bi trebao šutjeti i biti zadovoljan kada je sve uredu, i jasno i glasno izgovarati ako nešto ne valja, i što točno ne valja. U takvom načinu komunikacije, suze bi nam stvarno trebale biti višak. Osim možda onih emotivnih, koje su znak ogromne sreće ili duboke tuge.

Što se onda u međuvremenu dogodi s komunikacijom pa često plačemo kada ne treba a također šutimo kada ne treba. Gdje je ona fina granica koja bi trebala to dvoje dovesti u red.

Dogodi li nam se u životu neka situacija koju ne možemo u potpunosti iskontrolirati, a ometa nas do granice velike frustriranosti, moglo bi se dogoditi da nam faze suza i spokojne šutnje izgube vrijeme i mjesto i nekako se poremete.

Useljavanje multiple skleroze

Što se mene tiče, nakon useljavanja MS sustanarke, stanja spokojne šutnje su se vrlo, vrlo razrijedila, a i promijenila značenje.

Zapravo, ja sam često šutjela, a moja frustracija je jednako tako često u toj istoj šutnji rasla. Stanje nemoći, straha, odbačenosti, krivnje, srama, a ponekad iznemoglosti, najčešće je bilo prekriveno velom šutnje. Šutnje, kimanja glavom i pretjeranog izgovaranja riječi – dobro. Čak ponekad zlouporabom te riječi. Prema obrascu kojeg koristi dojenče i malo dijete, normalnije bi bilo da sam vikala i plakala. Puno je elegantnije i ugodnije za sve pribjeći šutnji, kimanju i osmijehu, pa premda bio i lažan. 

Ona teza, da suze pročišćavaju, da su potrebne, da ne velim nužne za svakodnevno preživljavanje, da ti je poslije njih lakše, da si vidno bolje… kod mene jednostavno ne drže vodu. Poslije plakanja si samo podbuhao, crven, otečenih očiju, razmazane šminke i totalno „necool“ izgleda, a još uz sve, problemi i frustracije zbog kojih si plakao nisu nestali, a ti još sad imaš i dodatni posao, a to je dovođenje u red svog katastrofalnog izgleda. Dobro, slažem se i ja da izgled nije nešto najvažnije oko čega bi se trebalo brinuti, pogotovo kad imaš ostalih problema preko glave. Samo sam htjela malo dočarati, po meni , uzaludnost suza. 

Nema od suza pomoći

Nema od suza pomoći. Pomoć je samo u spoznaji da kada zaista ne možeš, zapravo tek onda puno, puno toga možeš. Možeš umjesto sjesti i plakati, leći i vježbati iz sve snage da povratiš snagu u mišiće. Možeš umjesto plakanja što više nemaš za kozmetiku razvikane marke, proučavati koje bi te druge stvarčice mogle razveseliti a ne prelazi tvoj mjesečni budžet koji smiješ tromjesečno potrošiti na tzv. bezvezarije. Možeš umjesto plakanja oko činjenice da dosta vremena provodiš doma na bolovanju, prilagoditi si recimo jelovnik i prehranu po želji i volji, a također jesti u vrijeme kada ti to odgovara a ne u onoj nazovi pauzi na poslu. Možeš pokušati promijeniti stanje frustracije u stanje zadovoljstva. Kakvog, takvog.

Vjerojatno se dio ljudi neće složiti s ovom mojom tezom o uzaludnosti suza, ali to nije niti bitno. Ne moramo svi isto razmišljati. Ne pišem ja ovo da bi se svi ljudi sa mnom složili, niti da bih se svima svidjela. Pišem prvenstveno da izrazim što mi je na srcu i naravno da tako ne ispuštam uzaludne suze. 

„Jaram je moj sladak i breme moje lako“. ( Mt 11,30)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Aliyah Jamous/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.