Vrlo je neugodno imati strano tijelo u organizmu. Najčešće se organizam svim raspoloživim silama trudi izbaciti ga iz organizma. Ništa stranoga naše tijelo ne trpi. Nešto uspijeva trpjeti duže, nešto kraće, ali na kraju ipak nastoji sve strano izbaciti iz organizma.
No, što se događa kada organizam, stanice svoga vlastitog tijela definira kao neko strano tijelo, ne prepoznaje ih, pa kao posljedicu tog neprepoznavanja imamo pretjeranu reakciju imunog sistema? Što se tada događa tijelu domaćinu? Događa mu se autoimuna bolest. Bolest za koju ne znaš zašto si je dobio. Bolest za koju nema lijeka, samo medikamenti koji ublažavaju simptome. Bolest koja je najčešće vrlo nepredvidiva. Jedna od takvih bolesti je multipla skleroza. Kod mene još poznata i kao moja MS sustanarka.
Da, ne zna se točno zašto je došlo do nje. Neki kažu da ju je uzrokovao ugriz krpelja, neki da je posljedica infekcije Epstein Barr virusa (uzročnika mononukleoze), neki da je posljedica smanjene količine D vitamina u koži, neki pak da je za sve kriv izuzetno stresan život. Možda je sve pomalo.
Uglavnom, moji živci su napadnuti, a moj organizam pokušava s time izaći na kraj na najrazličitije načine. Tako se nekad i bori sa samim sobom.
Dakle, evo sustanarko. Dobila si još jednu titulu. Strano tijelo. Ne samo zato što oskvrnjuješ moje tijelo nego i zato što mi se bezbroj puta zbog tebe, moje vlastito tijelo čini strano. Kao da dijelom ne pripada meni.
Na koje se to načine zapravo može manifestirati? Vrlo je široka lepeza senzacija, pa ću ja opisati samo neke.
Jedna od tih je utrnutost. Može doći do utrnutosti apsolutno svakog dijela tijela. Pa da opišem npr. utrnutost šaka. Malo je teže opisati utrnutost šaka, jer kada zamislimo utrnutost, najčešće si zamislimo scenu čvrstog spavanja na ruci ili nozi koje predugo traje pa kada se probudimo prvo ne osjećamo taj dio tijela, a nakon toga nas doslovno neko vrijeme pika.
Da li si možete zamisliti da vam se to događa u šakama? I to iz čista mira. Ja mogu. U tim situacijama se najčešće izmjenjuje pikanje sa peckanjem, a ponekad i svrbežom dlanova. Naravno, popratna pojava je ispadanje stvari iz ruku. U tim situacijama znam da je ona, sustanarka opet nešto učinila kako bih se osjećala kao da imam strano tijelo.
Što mi tada pomaže? Ništa pretjerano, iritantno je do besvijesti i imam potrebu skupljati i otvarati šake. To možda nekome izgleda kao da sam ljuta, ali meni služi za izbacivanje stranog tijela.
Ukoliko baš imam sreće, pa se ubrzo nađem u toplicama na rehabilitaciji, mogu me staviti na struju, tzv. galvanizaciju. Ona uglavnom dosta pomogne, ali… Naravno da ima onaj ali…
Treba je otrpjeti. Ljudi galvanizaciju opisuju kao lagano peckanje koje im je uglavnom ugodno. To su ljudi sa normalnim neurološkim senzacijama. Kod mojih neuroloških osjeta, ukoliko se pretjera sa jačinom struje moglo bi rezultirati vrištanjem. Prvo mojim, a onda možda i od gospođe fizioterapeutkinje koja me pokušala priključiti. Naravno, žena se prepala da možda nešto nije uredu s aparatom kad sam ja vrisnula, pa je ja onda smirujem da je to moja normalna reakcija na struju jer ju je ona naglo okrenula na 4 ili 5 nekih jedinica, a ja jedva izdržim 1 tih istih jedinica, a onih 4,5 (ima ih 10)osjetim kao da sam se našla u polju kopriva i sada se njima igram golim rukama. Zato mi svi volimo doći u iste toplice, kod istih terapeuta, jer ima puno manje objašnjavanja i čuđenja. Koliko god mi je ta galvanizacija neugodna, ipak nakon nekog vremena napravi svoje pa strano tijelo izađe.
Još jedna zanimljiva senzacija, pomalo slična utrnulosti, ali opet različita, je osjećaj umrtvljenosti. Umrtvljenost jedino dobro dođe ako se spremam na depilaciju toplim voskom. U svim ostalim situacijama nije pretjerano poželjna.
Također nije pretjerano ugodna ni kada se javi na jeziku. Mislim da to ne treba dodatno objašnjavati.
Najneugodnije je kada se javi na stopalima. Pa tako može nastati situacija u kojoj stojim u kadi, na gumenom tepihu sa bodljicama, a imam osjećaj da hodam po jastučićima. Tu također može pomoći galvanizacija, ako je se uspijem dokopati. U protivnome, malo vježbam hod po oblačićima. Nije ni to toliko nemoguće, samo se moram malo prilagoditi. Barem toliko dugo koliko je potrebno da izbacim strano tijelo iz organizma, pa da strano tijelo ponovno postane domaće. Sve se to da izdržati jer važnije su mi riječi sv. Augustina: „Prema Bogu ne idemo hodajući, nego ljubeći.“
Mirjana Krpelnik
FOTO: Cristian Newman/Unsplash