Što je to sreća?

Što je to sreća?

Nekako si uvijek mislim da je gotovo nemoguće postaviti ili napisati definiciju što je sreća u jednoj rečenici. Ne znam to mi je nekako previše priprosto, prejednostavno. Makar, može se posvuda naći nekakva definicija sreće, koja se tada opisuje kao stanje unutarnjeg, emocionalnog zadovoljstva. Zapravo, to je u suštini točno, ali po meni  nedovoljno. Nedovoljno zato što je osjećaj sreće između ostalog nešto što je jako promjenjivo i ovisi o nezamislivo puno faktora.

Također, pojam sreće se razlikuje od čovjeka do čovjeka, o podneblju u kojem živi, vremenskim prilikama, zagađenosti zraka, stupnju civilizacije u kojem živi, a ponešto ovisi i o odgoju.

Sreću ne možemo izmjeriti

Sigurna sam da sreću drugačije doživljava osoba s nekim višim životnim standardom od osobe koja okreće i razmišlja hoće li kupiti bijeli, jeftiniji kruh ili se možda ipak počastiti onim sa sjemenkama.

Također sreću drugačije proživljava netko tko ovisi o drugome i treba nekoga za osnovne životne potrebe od onoga koji se bezbrižno kreće svijetom.

No tko je, kada i zašto sretniji od drugoga, teško je znati i predvidjeti. Srećom, sreću ne možemo izmjeriti unatoč vrtoglavom napretku tehnologije. Tako je, sigurna sam i bolje, jer bi se mogli vjerojatno grdno prevariti u pretpostavkama.

Sreća je promjenjiva

Kao što sam i ranije napisala, sreća je vrlo promjenjiva. Zna se dogoditi da sam sebe uhvatiš kako si neopisivo sretan zbog neke naizgled sitnice koja ti se dogodila, a također da onaj fantastični osjećaj, jednostavno, izostane. Sve se posložilo kako si priželjkivao, zadovoljan si, ali osjećaj je izostao.

Ne znam ni ja točno u kojem je stanju moja psiha od kada se MS sustanarka uselila, možda bi neki psiholog ili psihijatar mogao malo bolje proučiti i objasniti. Sigurna sam u jedno, a to je da se može vući paralela baš sa srećom. Barem što se tiče promjenjivosti.

Radovanje malim stvarima

Dakle, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je povezano isključivo s njenim useljavanjem ili općenito spoznajom da je tu, nikuda ne ide, i neminovno mi mijenja život, ali danas sam u stanju radovati se puno manjim i naizgled banalnijim, nevažnijim stvarima. To sad zvuči onako, malo isfurano. I ne, neću pisati kako sam sada odjednom svjesna sreće koju pruža rascvjetano drvo, ili labud na jezeru. Makar, i to volim. Više je stvar da možda čak intenzivnije doživljavam situacije koje me raduju. Baš intenzivnije.

Neobično, ali sa stvarima koje me ne raduju , puno lakše odmahnem rukom i ne osjećam se dužnom da dugo tugujem nad nekim propustima ili osobnim porazima.

Dok se samo sjetim kako sam nekada bila nesretna ako iz bilo kojeg razloga nisam mogla na neki tulum a svi će biti tamo i tko zna što ću sve propustiti. Kako blesavo.

Sreća je ne razmišljati o MS-ovki

Danas se veselim ako ne prespavam kraj filma.  Dobro, malo sad pretjerujem, barem u onom djelu da je to ogromna sreća, samo mala.

No mogu osjetiti euforiju ako sam zbog nekog događaja izdržala cijeli dan biti na nogama i još pri tome se družiti s dragim ljudima i još pri tome taj cijeli, veći dio dana ne razmišljati o ovoj MS-ovki. E to je sreća. To je za mene ogromna sreća.

I uopće je ne može niti malo poništiti činjenica da sam zaspala valjda u istom momentu kada mi je glava dotakla jastuk. Također je ne može umanjiti niti činjenica da sam cijeli idući dan malo više osjećala desnu nogu, koja me zapravo podsjećala na jučerašnji dan.

Duhovno odrastanje

Da li je riječ o intenzivnijim osjećajima ili drugačijim pogledima na njih ili možda samo o dubljem suosjećaju, ali i osjećaje koje često volimo onako globalno deklarirati kao negativne, intenzivnije osjećam. Nekako se lakše mogu poistovjetiti s tuđim problemima. Kao da se u meni budi više sućuti. Sućuti za stvari koje su me nekada prije čak i ljutile. I dalje nisam sigurna koliko te moje promjene imaju vezu s MS promjenama, ili su samo plod jednog duhovnog odrastanja. U krajnjoj liniji to i nije toliko bitno. Bitno je ne izgubiti iz vida ono što te usrećuje. A ono što ti izaziva tugu ili ljutnju i onako ne možemo izbjeći. I sve nam je to potrebno u životu.

„Radujte se s radosnima“, ali i „plačite sa zaplakanima“ (Rimljanima 12,15)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Omar Lopez/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.