Sloboda fetusima!

Sloboda fetusima!

Ja sam za slobodu, za slobodu svakoga, za to da svatko ima pravo na izbor. Zato bih dala i slobodu fetusima – da oni „biraju“ žele li ili ne žele biti rođeni. Sloboda nam je dana po prirodi stvari. Zašto bi se petljali u prirodu? Zašto ne pustiti da priroda odradi svoje? Pa tko živ, tko mrtav.

Tu ide točka.

Kraj rasprave o svakoj dilemi jeste li za pravo na izbor ili pravo na život. Ja sam za oboje, ako me razumijete. Ako razumijete koncept slobode. Kao i života.

Je li živo sjeme kad ga držiš u vrećici ili postaje živo tek kada ga zaliješ vodom i staviš na zemljanu podlogu? Ono zahvaljujući zemlji i vodi oživi i proklija. Tako je i s ljudima.

Život doista počinje začećem. Počinje eterično, za razliku od sjemena, kao mala kuglica s jednom točkicom u sredini. Kao atom, kao osnova života. Baš kao što je rekao jedan grčki filozof kojemu sam zaboravila ime: „Sve je krug“. Čudo života!

Kome je ove istine teško prihvatiti, ne bi trebao ići na abortus. Trebao bi paziti da mu se trudnoća ne dogodi. Tko abortus koristi kao sredstvo kontracepcije, oprostit ćete mi, ali nije baš priseban. Ne treba ga osuđivati, treba mu pomoći.

Gledala sam davno naš, rijetko odličan film „Ljudožder vegetarijanac“. Film je to redatelja Branka Schmidta i bio je hrvatski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji najbolji strani film. U filmu su na abortuse svodnici vodili sirote strane državljanke koje su ovdje radile kao kurve. Jesu li one imale pravo na izbor? Nisu. A na životu su ih držali samo zato da ih iskoriste. Muškarci. Elita. Društvena krema, i kriminalci.

Je li pravo na izbor ima djevojčica koju obitelj u bolnicu dovede na abortus? Kad ženu njezina okolina tjera na abortus jer je premlada, prestara, već je dovoljno rađala..? Je li izbora imaš ako si u bezizlaznoj situaciji? Je li onda tu situaciju treba rješavati, ili se treba riješiti neželjenog djeteta? Silovanje? Da mene netko siluje, ne bih pobacila. Jer pobacila bih dio sebe. To dijete, osim gena silovatelja, nosilo bi i moje gene. A i dijete nije ništa krivo.

Ne želim nikome nametati svoj stav. Moj stav je jasan: Ne ubij! To je zapovijed koja mi je dana. Ali svjesna sam da nisu svi vjernici, pa da se moraju pridržavati te zapovijedi. Smatram da svatko ima pravo i povlasticu da živi kako želi, i da izabire svoj put. Posljedice za svoje odluke snosi sam. Jer sa slobodom dolaze i njezine posljedice. To vrlo dobro znamo mi koje smo prošle kroz iskustvo abortusa. Spontano ili namjerno, nema tu velike razlike. Pobačaj je pobačaj. I nije nimalo ugodno iskustvo.

Meni su trebale godine da se oporavim i vratim sebi. A možda sam se i zauvijek promijenila. Jer, nekad sam bila ležerna, bezbrižna i duhovita. Nakon pobačaja taj dio mene kao da je nestao, ispario u vidu magle. A i pred očima mi je bila magla od suza koje sam isplakala. Suze su se miješale s osjećajem da se moram podignuti i boriti, biti oštrija. Glas mi se promijenio, to više nije bio onaj nježan glas. Moj je glas obojen nekom oporom notom. Lice mi je postalo grubo, pa me ljudi često pitaju: „Daj se samo malo nasmij, zašto si tako namrgođena?!“ Muž me nije razumio, nije to toliko teško podnio, pa sam se udaljila od njega i posve posvetila poslu. Trebao mi je psihoterapeut nakon pobačaja, sada znam, ali to kod nas nije dostupno, pa se boriš sam.

Svejedno, nisam bila na „Hodu za život“. Ne idem na kičaste parade s balonima i skupim estradnjacima jeftinih poruka. Ali, neka samo hodaju. Netko i to treba. Kao što su nam bile potrebne i prosvjednice u krvavim spavaćicama. Da upozore na opasnosti ilegalnih abortusa. Opasnosti po život. Ovoga puta i žene, a ne samo djeteta. I to je borba za život.

Zato je dilema pravo na izbor ili pravo na život umjetno iskonstruirana politička priča. Život i životne odluke nisu crno bijele, život je protkan svim duginim bojama.

Na prvi pregled nakon abortusa ja sam došla u svojoj najljepšoj odjeći. Crnim hlačama i bijelom sakou s tankom zlatnom niti oko okovratnika. Pitala sam ljutito doktora smijem li se nakon kiretaže kupati u moru. Odgovorio mi je da smijem gledajući me preneraženog izraza lica. Otišla sam na more, u moj najdraži Split, i stala u vodu, namočila tijelo. More liječi. Zatim sam posjetila mog dragog, malog nećaka i dugo, dugo ga grlila. Kao da je moje dijete. Vratio mi je osmjeh na lice. Jer samo veselo, voljeno dijete to može.

Iva Kozarac

FOTO: Alter

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.