U preobilju informacija kojima sam zasuta gotovo svakodnevno, postala je prava umjetnost doći do točne, a da ne kažem i istinite. To je već ravno čudu. Po svemu sudeći i kako je krenulo, vratit ću se informacijama iz starih, dobrih, mirisnih knjiga. I papiru koji se vremešno otima svim tehnologijama budućnosti.

Otvorim društvenu mrežu vidim hrpetine ajvara, divnog pekmeza, peseka, mački, djece s medaljama i pohvalnicama, pa onih sa zdravstvenim teškoćama. Onda kreće red forwarduša: ako voliš Isusa, stisni lajk pa nas zaprati…i tako… Sve si nešto mislim koji je motiv ljudi 21.stoljeća, da svekolikom pučanstvu objavljuju svoja remek djela u staklenkama ili junačka djela postignutih rezultata u roditeljskoj ulozi.

Najbolje su mi pohvalnice na kraju školske godine. Sve su istog formata sa identičnim slovnim znakovima samo što je ime i prezime drugačije. A rapidno raste broj poremećaja u ponašanju: defektolozi, socijalni pedagozi, psiholozi, cijeli timovi rade na punom radnom vremenu po ustanovama koje odgajaju i obrazuju djecu. Dolazim do bolesnog obrasca koji kaže: ocjena+ ponašanje= (ne)uspjeh. I onda se tome krene robovati već otkad se prvi dan stavi djetetu torba na leđa. Piši zadaću, uči, kako si riješio/ la test, kad ti je lektira, imaš li bijelu majicu za tjelesni. Ponavljanje 10 istih rečenica u točno određena vremena jer, eto, dijete je uspješno ako je se ponaša u zadanim okvirima, koje diktira sustav, i zadovolji brojkom 5 ono što taj isti sustav smatra kriterijem vrednovanja. A vrednuje se uglavnom ono što dijete nije napravilo i to crvenom kemijskom. I piše se u e-dnevniku i kleše u kamen kad nije napravilo zadaću. Jer, eto, ljudski neistraženi mozak se može sa 7, 10, 12, 14 godina savršeno pripremiti za sve predmete uz barem jednu, kratku, dugu, pismenu, jezičnu, prirodnu, povijesnu, i bogtepitaj još kakvu, “važnu i vrlo važnu” provjeru znanja. I sad bi trebalo ići s onim kazna- nagrada..za tzv. uspjeh dobije nagradu u obliku pohvalnice i očekuje se od roditelja da nagrade dijete za uspjeh. Mene nitko ne nagrađuje u ovom sustavu jer radim dobro. Nego se to kakti podrazumijeva, a ako radim nešto više, ne da me se neće nagraditi, nego će se još i nekolicina pobuniti verbalno ili neverbalno, ili ću biti neizgovoreno etiketirana kao frikuša. Vele da je sreća ravnoteža misli i djela. Ne znam jel’ ta formula upotrebljiva u lijepoj našoj. Meni jedino funkcionira sa onom” sreća je odluka”.

I sada dolazimo do onog najbolesnijeg dijela, “uvenulih narcisa” koje baš sve plasiraju zbog svoje samodopadnosti i taštine, i isto tako kriteriji su im u banani. Pa ne pošteđuju ni vlastitu djecu i isfuravaju umjetnjave od uspjeha. Opcija b “uvenulih narcisa” su ” žrtvene jarice”, ili od vremena, ili od okoline, ili od okolnosti, ili od gužve u prometu.. i tu su nekako puno “kreativniji”. Vjerojatno zbog toga jer se, eto, ljudi vole veseliti tuđoj nesreći, a ovi tzv. nesretni nemaju baš nikoga izvan virtuale, kome bi se pojadali, nego su spremni prostituirati vlastitu muku da bi oživjeli “uvenulog narcisa”.

Eh, šta ti je tehnološki napredak i kako utječe na društvo. ..

Statistike:

utrošeno vrijeme za pravljenje plakata iz prirode- 1,5 sati

utrošeno vrijeme za pokus iz fizike- 45 minuta,

Traženje pilice za tehnički – 2 sata

Vrijeme koje sam mogla provesti vozeći za to vrijeme bicikl sa svojom djecom- neprocjenjivo.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash