(Vjero- vjera, Nauk- učenje, Vjeroučenje)
Napominjem da u RH, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, deklariranih katolika ima preko 80 posto.
Nije mi jasno kako je moguće, da u takvoj državi vjernike nazivaju katolibanima, i koliki je postotak onih koji su autentični u ovoj deklariranosti.
I kome pripadaju? Zašto nikad nisam pročitala da je u Hrvatskoj moguće izvoditi još uz katolički, nekoliko vjeronauka, sukladno vjerskim slobodama zajamčenih Ustavom? Nisam, a znam i zašto. Jer ih je najviše na katoličkom.
Razlozi upisivanja mogu biti višestruki, ali kvota upisanih nije ulivena s nebesa, nego s nekim razlogom. Utemeljenim, osim u vjeri roditelja, i u liniji manjeg otpora, jer, „nek’ ide i moje dijete, kad ide većina“. I onda udri! Udri narode po Vatikanskim ugovorima, po vjeroučiteljima, po državi i po sustavu, pa po pojedinačnim institucijama.
Jer gle, netko mora bit kriv. Jer živim loše, jer se netko mora prepucavati i zaraditi na mom nesigurnom i nejasnom stavu, svoje političke bodove. Medijski ispadi uglavnom su usmjereni na vjeronauk, vjeroučitelja. Prostor, osim u nejasnim i nesigurnim stavovima vjernika, nalazi se za to, i u paradigmi “mitološke religioznosti” koja percipira ljude određenog poziva pod moralnim povećalom, jer „gle, on je svećenik“, ili „kakav je to vjeroučitelj“. I onda skandal u medijima bude savršeni dokaz da, eto, to “cjepivo bezgrešnosti” baš i ne djeluje. Pitam se dokle ćemo stići, i koliko dugo će to biti zanimljivo nekome čitati ili slušati. Zašto bismo se bavili i rješavali probleme iseljavanja, rasta plaća, ako ne radiš u Saboru, zašto bismo privlačili strane investitore i pokušali prodati nešto više od sunca i mora, kad se možemo svi baviti vjeroučiteljicom, koja tuče djecu. Koja autonomna svijest: da baš nitko osim medija koji su plasirali vijest, nije shvatio da sa ženom nešto nije u najmanju ruku u redu, unutar ustanove u kojoj radi i u kojoj je okružena ljudima, koji su plaćeni da primijete poremećaje ili odstupanja od dozvoljenog. Ona je znači mogla slobodno biti monstruozna do trenutka curenja informacija, ali nije bitno. Ni djeca nisu bitna. Ni kako se osjećaju, ni šta su naučili ili nisu – do trenutka prokazivanja u medijima.
Pitam se koliko vjernika ima u RH? Onih sa autonomnom moralnom sviješću? Koliko je to 80 posto kao mjerna jedinica i što dokazuje u ovom slučaju? Vjeru kao statističku pogrešku ili put do autentičnosti?
Odgovor ću naći u vlastitom samovrednovanju, jer kreće od pojedinca.
Sretno nam.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash
