Književna tribina „Riječ na riječ“ koja se održava svake srijede od 20 sati u Spunku u zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, prošle srijede ugostila je pjesnikinju Dariju Žilić.
Moderatorice Zorica Krističević Avdagić i Barbara Baždarić s Darijom Žilić razgovarale su o poeziji, prozi, esejima i književnoj kritici, umijeću prevođenja književnog teksta i ženama kao pokretačkoj snazi.
Darija Žilić
Darija Žilić rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest i komparativnu književnost. Piše poeziju, kritiku i esejistiku, a dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu.
Objavljivala eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral Tribune, Vijenac, Književna republika, Europski glasnik, Filozofska istraživanja, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e novine, Kolo, Europski glasnik, na Kulturpunktu hr., časopis Agon…).
Stalna je suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji Lica okolice i u Bibliovizoru. Surađivala je na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti – djela.
Bila je jedna od urednica u časopisu „Tema“.
Voditeljica je tribine „Dekonstrukcije“ u Hrvatskom društvu pisaca.
Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima „Tema“, „Književna republika“ i „Riječi“. Objavila je prijevode pjesnika Rumija u „Europskom glasniku“, „Smrt pogađa metu“, knjigu turskog pjesika Tozaa Alkana, roman „Džemila“ Orhana Kemala, knjigu prijevoda arapskog pjesništva „Glasovi arapskih žena“ u izdanju Shura Publikacija.
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić, Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u publicističkoj knjizi „A megaphone“ ( urednice Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks, 2011.). Zastupljena je u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.
Objavila:
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, zbirka ogleda o suvremenom pjesništvu, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.- uvrštena u polufinale regionalne nagrade Jutarnjeg lista
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar, kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija, Biakova, Zagreb, 2019.
Nagrade:
– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
Sudjelovala na književnim festivalima u Francuskoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“ u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža.
Kratki intervju: Gošća večeri i njezine riječi
Tvoja poezija je puna suptilnosti, ti točno ‘čitaš’ ljude, njihova raspoloženja i u svojim stihovima ostavljaš prostor za dijalog i raznolike asocijacije. Kako bi okarakterizirala taj svoj naoko krhki, ali u biti snažan i nenametljiv glas?
Pa, kada sam napisala knjigu „Grudi i jagode“ to je bila knjiga odrastanja, neki ženski aktivizam. Nakon toga sam 2009. godine napisala drugu knjigu poezije „Pleši, Modesty, pleši“ za koju sam dobila nagradu Kiklop kao najbolju knjigu poezije i shvatila da je ona na neki način sukus životnog iskustva i čitanja. Znači, emocija prije svega; i ipak ono čitanje koje pomaže da pišem neke stvari i da pišem iz trenutka. Kasnije mogu dorađivati, ali volim biti u toj epifaniji, uhvatiti trenutak, a onda se skoncentrirati na slike, stvoriti atmosferu, priču i dočarati emociju. Dakle volim pisati fino, intimistički, a da bude prisutna i ironija. Često se čini da smo mi žene krhke, da su to krhki glasovi, ali mi smo snažne i imamo tu neku nevjerojatnu snagu u sebi. Nešto što nas jača baš kroz to pisanje, čini se jako eterično, a zapravo je supstancijalno za biće i daje snagu da preživimo. Prošle godine objavljena mi je knjiga „Svanuće“, u kojoj povezujem metafizičko i svakodnevno.
Da li bi nas htjela počastiti s nečim na čemu sada radiš. Možda nekom neobjavljenom pjesmom?
Pred kišu
Gnoj se miješa s teškom zemljom,
Pod vilama gazdarice,
Na stolu bijela plahta, cvjetovi lavande
Izazov za blijede voluharice.
Zvuk vlaka iz daljine se pojačava.
Kapi kiše polako klize, pa prestaju.
Odraz tamnih oblaka zemlji se primiče,
Vlaga se u vihoru slutnje prikrila,
Saborske žene vitlaju svoje haljinice,
Jasno se vidi podjela, sraz svjetova,
Padaju glave kao da nisu krštene,
Obrisi afera na hodogramu dana se
Ocrtavaju. I tvoje lice puno boje i lakova,
Ispire kiša prije sumraka. Glas kartaša
Dušu osljepljuje. I odlazi putem kafanskog
Dima, daleko u noć. Dažd je oslobodio
Ljudska krila. Napokon.
Darija, Ti si prva koja sinkrono prati regionalno pjesništvo. Kako je do toga došlo?
Bavila sam se aktivizmom. Išla sam po seminarima i istraživala regionalnu scenu, pa sam počela pratiti i pjesništvo i dosta sam pisala o tome. Dubravka Đuroić, kao profesorica koja danas predaje na Fakultetu za medije u Beogradu rekla mi je da sam prva koja je zapravo stvorila tu liniju teorijsku za bavljenje tom poezijom. Pogotovo u Bosni jer su ti glasovi bili posebno značajni za te manjine koje nisu dolazile do izražaja. To su prekrasna iskustva: Skopje, Sarajevo, Ljubljana. I baš su te pjesnikinje aktivistkinje bile sjajne, pa sam odlazila na događanja, naročito antiratna. Najveća inspiracija za „Muze iz geta“ bile su mi upravo te antiratne žene koje su puno riskirale i bile stvarno jako hrabre, pisale protiv režima, snažne i inspirativne.
Da li bi nam htjela reći nešto o svom iskustvu u Bosni i o nagradi koju si upravo dobila?
Nagradu sam dobila u Bugarskoj, nagradu Orfej za sveukupno pjesništvo. Primljena u PEN BiH. To mi je jako drago, da sam ušla u PEN Bosne i Hercegovine, jer mislim da je to čast. Mene je to Sarajevo mladosti kada sam bila na toliko tribina stvarno dirnulo i posebno mi je u srcu, tako da sam mu i knjigu posvetila koja će izaći do kraja godine. Volim taj grad i te ljude.
Sol
Orahnjača ima okus soli, previše soli u tijestu, ali nema veze. U blagdansko jutro, nakon doručka, čeka nedovršen zapis o poeziji žene koja živi na teškoj zemlji. Lješnjaci, paprat, pogled prema moru i sol. To je njezin život. Ni žena ni dijete. Luda djevica na željezničkim kolodvorima, žena kojoj utroba gori noću, sakupljačica molitvenika i uskršnjih običaja. Drveno jaje i sol, sol. Presoljena šunka i žeđ. Druga pjesnikinja, kojoj bi sutra bio devedeseti rođendan, utolila je žeđ pjesnika vodom, ne svojim tijelom. Pjesnik se osvetio. Raskorak: moćnici marširaju, pjesnikinje ostaju praznih utroba, bez ploda. U blagdansko jutro stiže mail pjesnikinje koja ne izlazi iz kuće zbog ljubavne boli. Sakrila se. Pozivam je da izađe u parkove, da se ne izgubi u sobi. Soba je kao bunar, ona utapa, ne možeš se tek tako izvući, pišem joj. Na noćnom ormariću knjiga o utjesi, kratki savjeti. Šarene korice, neobaveznost ženskog rokovnika. Okrutnost svijeta. Pjesnik se javlja s mora, nije još ni osjetio miris soli. U sobi je, kaže, previše dima. Eh, moja pjesnikinjo, na sjeveru, nije lako sad biti blizu nesretne zemlje, na granici. Zamišljam tvoju molitvu Bogu čiji se obrisi vide na seljačkim svodovima, baš kao u ruskoj avangardi. Igrajmo se riječima: sol, bol, sol. Zavrtimo suglasnike iz prezimena i što ćemo na kraju dobiti? Možda sliku sudbine, možda jasniju sliku od slike Mevludina koji kaže sve čim vidi nečije lice. Što ću s orahnjačom, draga pjesnikinjo? Neravnoteža u svemiru, više soli, premalo šećera u prahu. Svemir je u prahu, kaže druga pjesnikinja. U blagdansko jutro lica ukućana su žuta, a sjećanje na minulo vrijeme je strašno. Što se čudiš, nisi dijete?! I propade san o još jednoj suradnji i zasluženoj sreći.
Ovce idu u tor, svaka u svoj. Izvrši sve obaveze, raširi papire po stolu i račune, odloži zapise o teškoj zemlji i zamisli more. Sol: početak života. Utroba bliješti, nastade misao ozarena. Pjesnikinjo na teškoj zemlji, prijeđi granicu i uskrsni na tlu s kojeg su izbjegli ljudi. Gradovi su puni šeika, a u sobama se skrivaju prolupali ljudi. Pobratimstvo ljudi u sobama. Pišem pjesniku koji je sada na moru: Ugasi cigarete i baci svježi duhan u more i okupaj se u soli. Neka te nagrize, malo podbode. Vjeruj, bit će života! U ustima okus slane orahnjače, na papiru zapis o teškoj zemlji. Eh pjesniče, voda pamti i začas, iz slatke pretvara se u slanu. U sobi je more i početak svijeta.
Gosti u gostima
Martin Kuhar, apsolvent na akademiji dramskih umjetnosti, još u srednjoj školi nagrađivan u projektu GESTA, te na smotri LIDRANO. Tijekom studija glumio je u mnogim kazališnim predstavama i u TV seriji „Crno-bijeli svijet“.
Željko Rački, student FER-a, tijekom srednjoškolskog obrazovanja također nagrađivan na smotri LIDRANO, kao i u projektu GESTA. Aktivno se bavi glazbom.
Martin Kuhar izveo je Ljubavni recital – koloplet stihova hrvatskih i svjetskih pjesnika uz gitarističku pratnju Željka Račkog.
I bi riječ
Žiri u sastavu Darija Žilić, Barbara Baždarić i Zorica Krističević Avdagić najboljom pročitanom pjesmom proglasio je stihove Ivanke Blažević Kiš:
Fantazije
Znači, sve si izmislila!
Da imaš otok.
Plimu i oseku u svojim mislima.
Hrđavu kovanicu u čizmi
(za sreću).
I užarene rampe si izmislila,
na mostu tvog sna.
I da imaš dva srca.
I Fuck off zbirku pjesama.
Da razumiješ ofsajd i
actus purus.
Izmislila si i priču o pradjedu i
njegovom rudniku srebra u Sv. Roku.
I osobne tabue i ogledala u vrtu,
kao simbole sukoba tebe i prirode.
I telefonsku govornicu punu
rasplesanih ptica blizu
Studentskog centra.
Da imaš nabubrene monologe
u džepovima.
Pas mater! Kažeš, baš ti se sviđa!
I karnevalsku ljubav pred
Dućanom mješovite robe
u Gornjoj Bistri.
Sve si izmislila!
Gomilu slika s bračnog putovanja
(a i putovanje je upitno!)
Tajno ljubljenje u plastičnim kapsulama
u dvorištu kultne Jabuke.
Tetovaže na skrivenim mjestima.
Sobu s federima za nedjeljno odmaranje.
I bijelog konja s pletenicama.
Znaš li što je uopće istina u tvom životu?
Istina je, kažeš, voliš fantazirati.
Pas mater! Jako voliš fantazirati!
(Samo, to nitko ne primjećuje.)
Ivanka Blažević Kiš, hrvatska pjesnikinja, ilustratorica i knjižničarka (1960).
Ilustrirala je knjigu „Jučerdanasputra:kaobajke“ Silvije Šesto.
Napisala je dvije knjige za djecu: „Brzi Teo i spora Naya“ (Naklada Semafora, 2014.) i „Mrak, Danči i Mark“ (Naklada Semafora, 2016.) te zbirku pjesama: „Moja žena piše dobre stihove“ (Naklada Semafora, 2018.).
Pjesme je objavila u književnom časopisu Riječi (ogranak Matice hrvatske Sisak), u Europskom glasniku 24.i u Antologiji Jutra poezije ( Nikica Krajina i Željko Buklijaš, nakladnik Jutro poezije, 2020.).
Imala je desetak samostalnih izložbi, slika, instalacija i nakita.
I bi riječ još jednom: Pjesma Zvonimira Friganovića po izboru Darije Žilić
Zvonimir Friganović rođen je 1955. godine u Šibeniku. Studirao je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Oduvijek je volio pisati poeziju, a pisanje je intenzivirao zadnjih desetak godina. Sudjeluje na mnogim tribinama, među ostalim na Jutru poezije, Europskom domu, Vjekoslav Majer, Kultura snova i drugi.
Po čemu ćeš me pamtiti
Po čemu ćeš me pamtiti
u svojim sretnim danima,
u svojim ‘danima ruža’,
i hoćeš li se sjetiti
da si me trebala … jako…
a da sam ja tebe … tada…
trebao … još i više.
Ne bih htio da me pamtiš
po neostvarenim željama,
po gorčini i pogrešnim riječima …
Ne bih htio da me pamtiš
po tužnim i lošim stvarima,
jer … one ionako
dolaze same od sebe.
Pamti me, molim te, pamti
u trenucima svog odrastanja …
mog pogleda samo za tebe,
pamti me po smijehu …
po srcu što kuca uz tvoje,
pamti me u večernjim pričama …
Pamti po ruci na tvom čelu.
Po čemu ćeš me pamtiti
u svojim sretnim danima,
u svojim ‘danima ruža’,
i hoćeš li znati …
hoćeš li se sjetiti
da su dobre namjere
uvijek protkane
nitima vlastitih grešaka.
I dok pišem ove retke
grlo se pomalo steže …
a jedna suza … izdajica ..
u oku svjetluca, ometa.
Samo misli hitre i okrutne
plutaju stazama sumnje
… i bespomoćno pitaju …
Po čemu ćeš me pamtiti –
Malena?
Iskorak
Ovog puta je po ‘sretnom ključu’ tj. iz šešira naša gošća Darija Žilić slučajnim odabirom izvukla pjesmu Ljiljane Lipovac „Razmak“
Razmak
Razmakni oblake,
da me suncem obasjaš,
razmakni grane,
da me zlatnim rukama ugriješ,
razmakni zavjesu,
Da bolje pogledaš plijen.
Razmakni nepotrebne stvari…
Učini mekoću dok liježeš
I razmakneš bedra, dok se
prepuštaš sladostrasti.
Ne razmakni tijela
dok uživaš u toj strasti.
Poput probijanja valova pramcem,
klizeći poput tek otvorenog šampanjca.
Ljiljana Lipovac rođena je 1957. godine u Zagrebu. Amaterska je glumica koja je dva puta odigrala glavnu ulogu u TV seriji ‘Krv nije voda’, jednom glavnu ulogu u TV seriji ‘Hitna služba’, te jednu sporednu ulogu u serijalu ‘Vatre Ivanjske’.
Poeziju počinje pisati 2014., a već iduće godine postaje članicom KLD ‘Rešetari’
2017. godine dobila je nagradu ‘Zlatna plaketa’ na 62. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu za najbolje napisanu pjesmu posvećenu ženi Romkinji.
2018. godine izdana joj je samostalna zbirka poezije ‘Oči jedne žene vide sve’ prevedena na romski jezik. Iste godine bila je i najstarija stanarka ‘Big Brother’ kuće.
Pjesme su joj zastupljene u mnogim zajedničkim knjigama i zbornicima, njih preko trideset. Također je napisala zbirku pjesama na kajkavskom. Trenutno priprema novi projekt „I stihom protiv barijera“ kojim se bori za bolju vidljivost i prepoznatost invalidnih osoba, napose paraplegičara. I sama je 100% invalid.
Najava
Gost treće večeri književne tribine “Riječ na riječ” bit će kantautor i pjesnik Mihael Arčon.
Mihael Arčon je rođen 8. Prosinca 1976. u Rijeci. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Rijeci 2006.g. Pored rada u struci, aktivno se bavi pjesničkim i glazbenim stvaralaštvom.
Osnovao je glazbeni bend pod nazivom “Otkrivanje”. 2012.g. objavljuju album “Pusti me da lutam” na kojem je upravo on autor svih tekstova, a ujedno i koautor glazbe. Iste godine objavljuje i istoimenu zbirku pjesama.
Sudionik je brojnih pjesničkih tribina kao što je „Jutro poezije“ u Zagrebu i Rijeci. Pored poezije, Mihael piše i kratke priče.
Žanrovska okosnica njegova stvaralaštva su ljubav, strah i fikcija. Mihael Arčon ima i svoje umjetničko ime Archangel pod kojim ga možete naći i na you tube kanalu. Osobno se smatra Underground izvođačem.
Zorica Krističević Avdagić
